Sweden Rock Festival 08.06.2022. – 11.06.2022

Iako smo u bivšem životu / sistemu živjeli svakodnevno s parolom „Ništa nas ne smije iznenaditi“, nitko nas nije mogao pripremiti na pošast zvanu COVID-19 koja je stubokom protresla naš svijet. Na žalost, koliko god metalci bili „tough guys/girls“ ni naš metalni svijet nije ostao pošteđen. Na stranu one stvarne strahote u vidu stotina tisuća umrlih ljudi, naša najdraža sporedna stvar na svijetu (a nije nogomet!) je također doživjela nokaut – odlazak na koncerte. Kad je svijet stao negdje u ožujku 2020. godine nije se dalo naslutiti da će nepogoda toliko dugo trajati. Bio sam uvjeren da će se stvari za koji mjesec vratiti u normalu. Odlazak na Sweden Rock Fest u lipnju 2020. nisam uopće dovodio u pitanje a pogotovo ne odlazak na Barcelon Rock Fest, koji je početkom srpnja. Avio karte za oba festivala su bile kupljene, ulaznice osigurane. Šokantno je djelovao mail koji sam dobio od strane press službe Sweden Rock Festa u kojem su otkazali festival za 2020. godinu.

Još sam to kako tako i progutao ali kad je sljedeće proljeće došao mail istog sadržaja ali ovaj put s godinom 2021., mome razočarenju nije bilo kraja.

No, koliko god bio dugačak, na kraju mračnog tunela se uvijek nazire svjetlo a njega smo ugledali 2022.

Konačno!

Naravno, u te 2 godine se nešto (neznatno) mijenjao i popis bendova koji su trebali nastupati. Meni je jedino bilo žao što neće svirati Stryper koji su bili najavljeni za 2020. U tih nekoliko godina (između 2019., mog zadnjeg odlaska na SRF i 2022.) se dogodila i jedna pozitivna stvar: Ryan air je uspostavio direktnu avionsku liniju između Zagreba i Malmoa pa sam povratnu kartu dobio za kikiriki. Ispalo je super što su Megadeth svirali u jednom klubu u Kopenhagenu dan prije SRF-a pa sam iskoristio tu privilegiju pogledati ih u gotovo kućnom ambijentu. I nisam požalio jer je koncert bio apsolutno iznad svih mojih očekivanja. Ali, više o Megadethu će biti kad dođe njihov red na SRF-u.

Nakon uzimanja rent-a cara od Malmoa do Norja, bacanja sidra na standardnoj poziciji i preuzimanju akreditacije, ulazak u prostor festivala je bio katarzičan! Malo je nedostajalo da padnem ničice na festivalsku zemlju. Dan je bio prekrasan pa je samim time moja ekstaza bila još izraženija.

Imao sam vremena prije početka prvog benda pa sam se malo prošetao. SRF svake godine uvede nešto novo. Ove godine su dosta proširili takozvanu „common area-u“. Napravili su vinski vrt a posebno je šareno izgledalo dječje igralište – ograđeni prostor s rekvizitima gdje su se klinci mogli igrati. SRF potiče roditelje da na festival dođu i s djecom, čak i najmanjom. Za djecu je ulaznica besplatna. Nisu oni ni ludi. Koliko roditelja inače ne bi mogli doći na festival jer im ne bi imao tko čuvati djecu. Ili bi možda došao samo jedan. Ovako dođu svi pa se još više i potroši u takozvanoj, našim rječnikom rečeno, „vanpansionskoj“ potrošnji.

Ove godine nisam bio oduševljen headlinerima jer mi In Flames, Volbeat i Guns ‘n’ Roses znače malo (a neki i ništa) u životu. Ali su zato co-headlineri bili najbolji ikada na SRF-u (barem u mojih 17 posjeta): Megadeth, Nightwish i Mercyful Fate! Mljac!

Jedna od novosti je bila i svirka na drugoj najvećoj pozornici, Rock stage već prvi dan (koji sam uvijek u svojim izvještajim do sad zvao Nulti dan, jer su samo 3 najmanje pozornice bile u upotrebi. Krenimo redom.

08.06.2022. Sweden Rock Festival, 1.dan

 

Festival je otvorila grupa V.A. Rocks. Za sebe 2 cure, na basu i gitari, i bubnjar kažu da sviraju rock’n’roll. Meni su zvučali kao Girlschool iz rane faze.

Drevni švedski bend Overdrive (oformljeni 1980.!) su nastupali sljedeći u Rocklassiker šatoru. Sviraju tradicionalni Maiden / Priest metal. Iako sam dosta puta čuo za njih, nikad ih nisam imao prilike slušati na ploči ili cdu. Na SRF-u su bili i 2006.godine. Odgledao sam pola njihovog koncerta a onda sam požurio otići pogledati Art Nation, na Sweden stage. To je relativno mladi švedski melodični bend koji je do sad izdao 3 albuma. I oni su već svirali na SRF-u, 2017. godine. Iznenadilo me je koliko je puno ljudi bilo na njihovom koncertu. Pozornicom je dominirao veliki pano s njihovim logom i simbolom.Nakon njihovog koncerta sam odjurio nazad pogledati zadnju pjesmu od Overdrive.

U 16:00 su termin imali njemački bend Freedom Call, koji su nekad svirali i u Zagrebu (kao predgrupa Gamma Ray-u). Radi se o čistokrvnom njemačkom power metalu, izdanku Helloween-ove škole. Dobili su priliku svirati na Rock stage. Iako je bilo poslijepodne, već se okupio lijep broj metalaca ispred pozornice. Na istoj je
bio veliki pano sa slikom Spirit of Daedalus i logom M.E.T.A.L. s njihovog zadnjeg albuma.

Popis pjesama: Union of the Strong, Spirit of Daedalus,Tears of Babylon, M.E.T.A.L., Metal Is for Everyone, Freedom Call, Power & Glory, Warriors, Land of Light

Jean Beauvoir je jedan živopisan lik, izvrstan pjevač i još bolji pjesmopisac. Meni je najbliži sa svojim melodičnim metal bendovima Crown of Thornes i Voodoo X. Kao
autor nalazi se na albumu Asylum od Kiss, Ramones, Doro, Lordi… Veselio sam se njegovom koncertu jer ga nikad prije nisam gledao. Jako sam se iznenadio kad
sam iza bubnjeva vidio poznato lice (još od 1992. kad sam na Monsters of Rocku u Mannheimu ulovio njegovu palicu dok je svirao u W.A.SP.-u) Steta Howlanda (s
kojim sam poslije i razgovarao).

Koncert je spunio sva moja očekivanja a Jean se pokazao kao jedan pravi showman, u maniri najboljih, poput Paul Stanleya ili David Lee Rotha.

Odsvirane pjesme: Are You Ready (Crown of Thorns), Dying for Love (Crown of Thorns), Hike It Up (Crown of Thorns),Lying To Myself, Pet Sematary (Ramones), My Brain Is Hanging Upside Down (Bonzo Goes to Bitburg),(Ramones), Shocker, (Voodoo X song), Uh! All Night (KISS), Standing on the Corner (Crown of Thorns), Feel the Heat, I’m on Fire (Voodoo X song)

Niz odličnih koncerata je nastavljen sa švedskim power progresivcima Evergrey koje sam već nekoliko puta gledao. Na svom prvom SRF-u 2004. sam gledao neoklasični white metal band Narniju a na ovom su mi bili jedan od prioriteta za pogledati. Kako sam u više navrata pisao, 4.po hijerarhiji pozornica svake godine mijenja ime prema aktualnom sponzoru. Ove godine se zvala Silja Stage. Na njoj je band Narnia imao koncert. Ovo je bio jedan od onih koncerata koji prolete za tren. Vrhunac mi je bio u pjesmi No More Shadows of the Past.

Izvedene pjesme:Inner Sanctum,You Are the Air That I Breathe, A Crack in the Sky, Ghost Town, Reaching for the Top, The War That Tore the Land, I Still Believe, Long Live the King, No More Shadows From the Past, Living Water

 

Ošamućen nakon izvrsnog koncerta Narnie, otišao sam pogledati Victory u RockKlassiker šator. Koje je to tek „šutanje“ bilo! Mamićevski rečeno, bio sam „izuven iz cipela“. Victory je band poznatog gitariste Hermana Franka, možda najpoznatijeg kao drugog gitariste Accepta (u 80tim i dobrim dijelom reunion faze nakon 2010.).

Victory je imao solidan uspjeh sredinom 80tih u Americi. Kulminacija je bila svirka na legendarnom festivalu Day on the Green in Oaklandu, gdje su svirali
zajedno sa Scorpions (headliner), Ratt, Y&T, Metallicom (fotografija publike na albumu Master of Puppets je s tog koncerta) i Y.Malmsteenom. Band je
imao puno faza (radi / ne radi). Uspio sam ih jednom gledati na Bang Your Head festivalu 2006. godine. Sad su izdali novi album Gods of Tomorrow s kojim su
postigli zapažen uspjeh. Očekivao sam solidan koncert a dobio metalnu rasturačinu od prve do posljednje sekunde. Acceptovu školu ponašanja na
pozornici, Herman je prenio i na ostatak svoje družine. Uz standardno dobrog Hermana, mene je oduševio pjevač Gianni Pontillo. Kakav glas i kakav stas! Lik je prototip metalnog pjevača iz 80tih. Očito ima nešto u ovim pjevačima čije prezime završava na – illo (ka Mark Torn-illo). To je neka metalna verzija
našeg –ić!

Izvedene pjesme: Are You Ready, Take the Pace, Standing Like a Rock, Rock the Neighbours, Love&Hate, Gods of Tomorrow, On Fire, Hold on Me, Rock ‘n’ Roll
Kids Forever, Speak Up, On the Loose, Feel the Fire, Check’s in the Mail, Temples of Gold

U istoj sekundi po završetku koncerta od Victory sam šprintao prema Rock stage-u uloviti što bolju poziciju za Megadeth. Još uvijek pod dojmom sinoćnjeg koncerta u Kopenhagenu, kad su rasturili kao beba zvečku, nadao sam sličnom iskustvu. Ono što su priuštili kao headlineri na festivalu je bilo još 5 puta
bolje i dojmljivije. Dok je u Kopenhagenu pozornica bila smiplex, samo Marshalli u pozadini, ovdje je bila „mali Maiden“. I dalje su Marshalli bili na
pozornici ali upotpunjeni stupovima video zidova.

Početak s Hangar 18 je dao naslutiti da naš očekuje trash extravaganza. Rijetko koja promijena člana banda je tako dobro sjela kao dolazak Kika Lourera. Čovjek je
Megadethu dao novu dimenziju. Uz onu neupitnu sviračku, čovjek je na pozornici pojava i svojim pozerajem daje dodatni oku koncertu. Uz njega ni Mustaine više
nije mogao glumiti bezvoljnu kladu nego se i on probudio. Promjena basiste se prije nekog vremena dogodila u maniri najveće sapunice. Originalni basist Dave
Elefson, smatran drugim stupom Megadetha, je najuren zbog web sex skandala. Na njegovo mjesto je vraćen James Lomenzo, koji je već imao šihtu u Megadethu
početkom 2000.tih. On i Kiko su kliknuli kao prst i nokat. Svedočili smo čak i nekim uigranim zajedničkim pokretima, koje njih dvojica izvode. The Threat Is Real pa Dread and the Fugitive Mind. A onda meni i možda najbolja pjesma od Megadeth – Angry Again. U sljedećoj, Conquer or Die se na pozornici pojavio i
Vic, njihova maskota. Iako je dugo godina tvrdio da The Conjuring više neće svirati, pjesma je ponovo našla svoje mjesto u setu. U odnosu na koncert večer prije u
Kopenhagenu, ovdje su svirati A Tout le Mode a tamo Take No Prisoners. Kvartet pjesama u vidu wake Up Dead, Symphony of Destruction, Peace Sells i Holy Wars
bi u nekom imaginarnom metal takmičenju jako visoko kotirao.Megadeth sam gledao nekoliko puta do sada ali ove 2 večeri za redom mi spadaju među najbolje
koncerte koje sam ikad gledao. Posebno bih se osvrnuo na zvuk (u obje večeri).Jasno mi je da je moguće imati savršenstvo od zvuka u jednom koncertnom klubu
ali da to ponove na otvorenom, to je već pothvat koji zaslužuje svaku pohvalu.

Izvedene pjesme: Hangar 18, The Threat Is Real, Dread and the Fugitive Mind, Angry Again, Conquer or Die!, Dystopia, Sweating
Bullets, The Conjuring, Trust, A tout le monde, Wake Up Dead, Symphony of Destruction, Peace Sells, Holy Wars…The Punishment Due

 



09.06.2022. Sweden Rock Festival, 2.dan

 

Švedski progresivni doom metal band Memory Garden je otvorio prvi dan počevši u 11:30. Za početak dana više nego dobro. U doba mog najvećeg fokusa na sve vrste progresive, tamo 90tih, i oni su imali svoje mjesto.

U 12:15 sam već bio ukopan ispred Rock stage-a željno očekujući vidjeti i čuti moj liebling band Eclipse. S njima sam srušio svoj vlastiti rekord koliko sam najviše puta
gledao band na istoj turneji. Armagedonize tour sam gledao 6 puta. Zadnji put sam ih gledao u Minhenu 2019. Tko bi onda pomislio da ću još samo 2 – 3
koncerta pogledati prije pandemije! Eclipse su ovaj put promovirali album Wired. Iako nisu svirali ništa s mog najomiljenijeg albuma Bleed & Scream,
koncert je bio fantastičan. Eric Martensen je jedan od najboljih pjevača i frontmena koji se pojavio zadnjih… 15 godina.

Alestorm su već nekoliko puta bili na SRF-u ali nikad neću shvatiti koncert čiji je dominatni dio žuta patkica na napuhavanje.

Iako s Lee Aaron imam neraščišćenih računa još od SRF-a 2011. godine (čitaj: najvećekoncertno razočarenje u mom životu od strane nekog benda / izvođača kojeg jako volim), dvojbe koga izabrati između nje i Sodoma nije bilo. Najsmješniji dio koncerta je bio kad se nekadašnja „Metal Queen“ pojavila s gitarom na ramenu.
Ne moram reći da joj je stajala jednako bez veze koliko bi i meni da sam se šetao po festivalu s njom. Naravno, nije na njoj ništa svirala. Na kraju je
morala pjevati i pjesmu Metal Queen iako se očito od nje želi odmaknuti. Ali ne može, jer je po njoj najpoznatija.

Kako između 15:30 i 17:15 meni nije bilo ništa zanimljivo, prihvatio sam poziv na roštilj kod moji dragih prijatelja, bosanskih Šveđana, koji bez ćevapa i somuna ne bi
mogli vjerojatno ni na Južnom polu! To je ona situacija kad više vrijedi čaša vode u pustinji nego potok u dvorištu. Ovim im se putem još jednom zahvaljujem
na gostoprimstvu. U 17:15 sam već zauzeo poziciju pogledati Eluviette, švicarsko – frulaški band. Šalim se,
naravno. U naravi, takve bandove (spoj metala i folk glazbe volim pogledati i poslušati) ali uvijek imam problem ako mi glavni vokal ne paše U 17:15 je
svirao i Devin Townsend pa sam otišao pogledati drugi dio njegovog koncerta. U svakom slučaju, onaj u kojem svira March of the Poosers. To je njegova najbolja
pjesma, i realno, jedina koju stvarno znam. Set mu se sastojao od kombinacije pjesama bendova u kojima je pjevao / svira (Strapping Young Lad, DT Project,
solo…). Nije bilo ništa iz njegove epizode pjevača Steve Vai-u.



Vojničkim rječnikom rečeno, napravio sam „nalijevo krug“ pa odmarširao do Festival stage-a uloviti poziciju za jedan od najomiljenih bendova u mom životu: Accept.

Od kad su se 2010. ponovo skupili, ovaj put s (tada) novim pjevače, Mark Tornillom, drže se ritma izdavanja novog albuma svake 2 godine koju prati
velika turneja. Naravno, i njih je pandemija zeznula pa su album Too Mean To Die, izdan u siječnju 2021. tek sad počeli promovirati. U međuvremenu, 2019. se
dogodila tektonska promjena u bendu. Basist i originalni član, Peter Baltes je (iz nepoznatih razloga) napustio Accept. Meni to baš nije najbolje sjelo.
Hajde, na albumu još kako tako ali uživo… Baltes je uvijek bio izrazito aktivan na pozornici i činio je dobar duet s gitaristom Wolf Hoffmanom. Osim
novog basiste, Martina Motnika, na još veće iznenađenje, Accept se proširio za još jednog gitaristu. E, to mi je već teška enigma. Čemu? Pozornica je
bila iznenađujeće dobra kombinacija panoa s motivom zadnjeg albuma. Koncert su počeli s pjesmom Zombie Apocalypse s novog albuma pa odmah ušli i u drugu,
Symphony of Pain. Living For Tonite s albuma Metal Heart je zajamčeni džoker koji će publiku instantno dići na noge. Kao i Restless and Wild. Zanimljiv je
odnos snaga na pozornici s dodatkom trećeg gitariste i novog basiste. Novi gitarist Philip Shouse je zauzeo centralnu poziciju, uz Wolfa, a nominalno
drugi (barem gledano po stažu) Uwe Lulis je bacio sidro s desne strane bubnjeva. Basist Martin Motnik je bio s lijeve strane. Obojica su glumila
basistu Ian Hilla iz Judas Priesta – gdje su postavljeni, nisu se maknuli dalje od 2 koraka. Osim u pjesmi Princess of the Dawn. Rekao bih da je samo tada Uwe
svirao neki solo.

Griješio bih kad bih rekao da se Philip nije dobro snašao u Acceptu. Naprotiv, on i Wolf su djelovali kao da su cijelu karijeru zajedno. Sve ono što je Wolf izvodio s
Peterom Baltesom, sad je mogao raditi s Philipom. Ali, opet postavljam pitanje: čemu treća gitara, čemu fikus u desnom kutu pozornice? Dotakao sam se
svih članova a da još ništa nisam rekao o pjevaču. A da već sto puta nisam rekao. Ako postoji „perfect match“ onda je to on u Acceptu. Izvrstan pjevač
koji je uskočio u žuljevite Udine cipele i dobro ih sam razgazio. Odlično izvodi stare pjesme a o novim, svojim vlastitima da i ne govorim. Bila je ovo
još jedna rafalna paljba banda koji spada u onu kategoriju: gledati pod svaku cijenu, u svakoj prilici. Jedina zamjerka koju imam je pjesma I’m a Rebel. Dajte ju jednom za svagda gurnite u ropotarnicu povijesti. Pjesma ispod svake kvalitativne kategorije a izvode ju kao zadnju, na bisu. I to nakon Balls to Wall! Kad odsviraju Balls to The Wall, svi bi trebali iz poštovanja stajati mirno još par minuta i odati počast jednoj od najvećih himni heavy metala. Ovako, samo se razljutim kad čujem I’m a rebel.

Izvedene pjesme: Zombie Apocalypse, Symphony of Pain, Living for
Tonite, Restless and Wild, Overnight
Sensation, The Abyss, Objection Overruled, Shadow
Soldiers, Princess of the Dawn, Fast as a Shark, Metal Heart, Teutonic Terror, Pandemic, Demon’s Night / Starlight / Losers and Winners / Flash Rockin’ Man, Balls to the Wall, I’m a Rebel



Uvijek sam se pitao kakve veze bendovi poput Dropkick Murphys imaju sa životom, odnosno sa Sweden Rock Festom i njegovom publikom a onda odem pogledati što se događa ispred njihove pozornice i budem osupnut morem ljudi koji u ekstazi pjevaju
njihove pjesme. Neko sam ih vrijeme i ja gledao. Da ih, recimo, gledam na nekoj svadbi, rekao bih, ovo je najbolja svadba svih vremena. Ali na Swedenu? Neka,
hvala.Sagu sam jednom gledao na Whitesnake-ovom nesuđenom festivalu u Minhenu 1994. godine, kad se koncert umjesto na otvorenom održao u relativno maloj, svakako neprikladnoj dvorani Terminal 1 (bivšoj dvorani starog aerodroma). Osim

Whitesnake i Sage, tad su još svirali i Steve Lukather Band te Pride & Joy, prvi band koji je Zakk Wylde osnovao nakon razlaza s Ozzyjem. U bandu je još
bio i James Lomenzo, nekadašnji basist White Lion a kasnije, i opet sada, basist Megadetha.

Saga su prog rock band iz Kanade, osnovan u drugoj polovini 70tih. U svojoj kolekciji imam neki best of dvostruki cd ali, iskreno, nikad mi nisu bili toliko privlačni da
bi ih slušao. Naprosto su premekani za moj ukus. No, kad sam već bi tu gdje jesam, a i oni su bili tu gdje jesu, tamo gdje sam i ja bio, nisam ih htio
propustiti. Uživo to zvučije puno moćnije, puno čvršće nego na albumu pa sam sa znatiželjom odgledao koncert. I nisam požalio.

Prvi ovogodišnji headliner su bili Volbeat. Ovo im je treći nastup na SRF-u. Sjećam se kad su ih stavili na najmanju pozornicu, poslijepodne, a ispred pozornice se
slila rijeka ljudi. Sljedeći put su već bili headlineri. Tadašnji koncert sam krenuo gledati s pristojne udaljenosti e da bi koncert završio sa mnom u prvim
redovima. Nakon toga sam jaako puuno slušao album Outlaw Gentlemen & Shady Ladies. Pjesme poput Dead But Rising ili Doc Holiday sam slušao kad mi je
trebalo neko dobro kefanje, kako kaže moj prijatelj Anto. Nakon toga albuma naprosto im više nisam pridavao pažnju (konkurencija uvijek vreba). Kad su
najavljeni kao headlineri nisam bio nešto oduševljen. Iskreno, niti razočaran (uvijek može gore… kad se samo sjetim Soundgarden…). Kako su iza njih po
rasporedu na Rock stage-u (manjoj pozornici, nasuprot glavne, Festival stage) bili Nightwish, samo sam gledao prvu polovicu koncerta Volbeat. Lagano sam
se  odšetao do Rock stage-a zauzeti što bolju poziciju jer sam bio jako zagrijan pogledati Nightwish. Kad su se
pojavili krajem 90tih prošlog tisućljeća, bili su mi kao grom iz vedra neba. Njihov album Oceanborn mi je i dan danas u top 100 svih vremena. Na Wishmaster
turneji, 2000., sam ih prvi put gledao u Budimpešti. Albumi Cenutry Child a pogotovo genijalni Once su njihov status kod mene duboko zacementirali. 4 puta
sam ih gledao na Once turneji (Švedska, na mom prvom SRF-u, Beč – Gasometer, Earthshaker festival u Njemačkoj pa koncert u ljubljanskim Križankama). A onda
je došla End of an Era – poznato pismo i šut karta pjevačici Tarji. Sljedeća 2 albuma (koje tada nisam baš nešto cijenio) i moja sljedeća 2 koncerta s novom
pjevačicom su kod mene prošli osrednje. Puno godina kasnije ću ta 2 albuma „otkriti“ i oduševiti se njima. Dolaskom treće, i aktualne pjevačice Floor Jansen,
nisam očekivao da će se moj odnos prema njima išta promijeniti. Onda sam, ne znam kako i zašto, odlučio otići na njihov koncert u Budimpeštu u studenom
2018. Ostao sam bez teksta viđenim i čutim.



Nightwish u svom punom sjaju. Imagičnosti. S velikim nestrpljenjem sam očekivao ovaj koncert. Iako znam da je

ljestvica jako visoko podignuta kad se radi o kriteriju ocjenjivanja Nightwish koncerta, jer su i njihovi standardi jako visoki, ono što je uslijedilo
nadmašilo je apsolutno sva moja očekivanja. Bajka, u kojoj mi se čini da vođa benda i glavni glazbopisac, klavijaturist Tuomas Holopainen živi, je bila tu,
preda mnom.

Koncert je počao glazbom s trake uz koju je bubnjar svirao uživo. A onda je bajka počela. Noise po meni broj jedan pjesma s albuma Once – Planet Hell. Kakva himna! Floor je apsolutno dominirala pozornicom a njena konstanta koreografija s gitaristom je bila impresivna. Gledati nju, divu koja igleda kao ratnica Amazonka, sa
svoja (skoro) 2 metra visine i njega, velikog gitaristu visokog metar i žilet, je imalo posebnu čar. Bilo je to kao u predstavi Beauty and the Beast, samo su
uloge bile obrnute. Izmjenjivali su se hit do hita, himna do himne. Sve je to pratila spektakularna koreografija pozornice i igra svjetla uz masivnu
pirotehniku. Uz zvuk, koji je po tko zna koji puta na Sweden Rock festivalu pokazao da je najbolji na svijetu. Kad band za zadnje tri pjesme ostavi tri 10
+ minutna epa onda to govori koliko je pun samopouzdanja. Last Ride of The Day, Ghost Love Score (moja slaba točka) i The Greatest Show on Earth su stavili
točku na jednu prekrasnu metalnu bajku. Za vrhunac večeri se pobrinula Floor kad se band već lagano pozdravio s publikom a ona ostala sama otpjevati All the
Works of Nature Which Adorn the World: Ⅷ. Ad Astra. Nakon ovakvog koncerta se samo mogu pitati, može li išta bolje? Jedva čekam ponovo ih gledati u Barceloni u srpnju na Barcelona Rock Festivalu.

Uvod s trake: Music (Kai bubnja uživo)), Noise, Planet Hell, Tribal, Élan, Storytime, How’s the Heart?, Dark Chest of Wonders, I Want My Tears Back, Nemo, Sleeping Sun, Shoemaker, Last Ride of the Day, Ghost Love, Score, The Greatest Show on Earth, (Chapter I: Four Point Six; Chapter II: Life; Chapter III: The Toolmaker), All the Works of Nature Which Adorn the World: Ⅷ. Ad Astra, (Floor ostala sama na pozornici pjevati)

10.06.2022. Sweden Rock Festival, 3.dan

 

U 12:15 sam bio ispred Rock Stage pozornice očekujući početak koncerta Sonata Arctica. Zanimljivo, prvi put sam ih gledao 2004. u Beču, u Gasometeru kao predgrupa Nightwishu. Ali, tad me samo Nightwish u životu zanimao pa se ničeg posebno ne sjećam s koncerta Sonate Arctice. Gledao sam ih na SRF-u 2005. i 2013. te na Barcelona Rock Festu 2019. No, niti jedan nastup mi nije bio toliko dobar kao ovogodišnji na SRF-u. I ovaj je puta prostor ispred pozornice bio pristojno popunjen za ovo doba dana.

Moj prijatelj Igor iz Samobora je veliki obožavatelj danskog banda D.A.D. ali meni oni nisu nikad legli. Kako ništa pametno u vrijeme njihove svirke nije bilo, otišao sam pogledati njihov koncert na glavnoj pozornici. Odmah sam ostao šokiran vidjevši brojnost njihove publike. Mora da sam ovih godina nešto prespavao. Ni u snu nisam očekivao da su oni ovako veliki (u ovim krajevima). Pozornica je bila napravljena kao stari luna park. Podest na kojem su bili bubnjevi se vrtio kao onaj dječji s konjićima. Iskreno, niti na koncertu taj band u meni nije pobudio nikakvu reakciju pa sam vrlo brzo promijenio lokaciju.


U 17:15 sam već bio u prvim redovima na koncertu jedne grupe koja ima jako zanimljivu povijest – Kingdom Come. Američki band s njemačkim pjevačem, Lenny Wolfom, koji je svoj debi album prodao u platinsatom tiražu i bio 1988. sudionik američke verzije Monsters of Rock turneje s Van Halenom, Scorpions, Dokkenom i Metallicom. I drugi album, In Your Face, se jako dobro prodavao. A onda se band preko noći raspao. Pjevač se vratio u Njemačku, reoformio band s lokalnim (njemačkim) glazbenicima i 1991. izdao solidan treći album Hands of Time a onda 1993. remek djelo Bad Image. Takav Kingdom Come sam uspio gledati 2 x, jednom (manje uspješno) na SRF-u a drugi puta (u puno boljem izdanju) u Salzburgu, kao co-headliner s Dokkenom. Imam sve njihove albume na cd-ima. U jednom trenutku, prije par godina, je bilo šuškanja da bi se originalna postava mogla reoformiti. Na žalost, stvar je propala jer je bubnjar James Kottak zarađivao kruh kao bubnjar, ni manje ni više, nego u Scorpions, imao neplanirano ugovorene nove koncerte s njima. U međuvremenu je pjevač Lenny Wolf odlučio prestati pjevati pa se činilo da je sudbina Kingdom Come zapečaćena. Međutim, iznenada se pojavila vijest da se okuplja originalni band ali s novim pjevačem, Keith St.Johnom, koji je pjevao cijeloj plejadi metal bandova: Quiet Riot, Burnning Rain, Lynch Mob, L.A. Guns… Naravno, fokus ovog izdanja Kingdom Come banda je bio isključivo na prva 2, najuspješnija albuma. Zanimljivo, to su bile jedni od rijetkih izdanja te vrste bandova čije su ploče (oba albuma) izdani u bivšoj Jugoslaviji, rekao bih za PGP RTB. Svi moji prijatelji, također ljubitelji Kingdom Come, su pozorno pratili moja whats app izvješća. Koncert su počeli sa Shout It Out, pa je išla Perfect O pa Living Out Of Touch. A onda… Rick Steier ima solo na gitari!? Nakon 3 pjesme solo na gitari! Nikad to neću shvatiti. Kako god, pjevač Keith St.John se pokazao odličan i kroz pjesme i kao showman. No, kako je koncert išao tako se sve više vidjelo da nešto ne štima. James Kottak je bubnjao u svom (sporom) ritmu a band je svirao u svom (pravom) ritmu. I to je sve više i više ličilo na teški cirkus. Do You Lik It pa Seventeen i opet smo pomislili da smo se vratili u koncertnu normalu. Ali ne, Kingdom Come tako nisu mislili pa je uslijedio solo na drugoj gitari. Ovo je već počinjalo graničiti sa zdravim razumom. A kad je nakon balade What Love Can Be i pjesme Push It Hard uslijedio solo na bubnjevima, i to kakav (totalan raspad sustava, padanje preko bubnjeva) shvatili smo da smo svjedočili jednom unikatnom koncertu. Unikatnom u smislu da veća grupa dibidusa, na čelu s bubnjarom, odavno nije imala takav koncert. Nekako su uspjeli odsvirati i zadnju pjesmu, Get It On, poslije tog nesretnog sola na bubnjevima a onda je uslijedilo novo Jamesovo padanje kad su se svi htjeli skupiti i nakloniti publici. Kad još tome dodam propuh u ustima gitariste Danny Staga (čovjek koji je izdao platinaste albume u Americi, svira cijeli život, nema zube jedinice!) onda je jasno da smo gledali Monthy Pythonovski koncert! Ja sam uživao, u svakom slučaju 

Pun dojmova, imao sam jako malo vremena nakon Kingdom Come koncerta otići do najudaljenije pozornice pogledati po 14. puta apsolutne legende metala – Saxon! Fill your head with heavy metal thunder! Stih koji definira esenc metal pokreta! Ovo im je 3.nastup na zadnja 4 Sweden Rock Festa. Što se mene tiče, mogu svirati svake godine! Bio im je to 7. nastup na SRF-u a ja sam ih tu gledao 5 puta. Zanimljivo, ove su godine prvi puta svirali na glavnoj pozornici. Obično budu headlineri na 2.najvećoj. e sad, što je bolje, odnosno, koja pozicija znači veći status nekog banda: biti headliner na 2.najvećoj ili prvi ispod headlinera na glavnoj?! Da se vratim na Saxon. Kad su svirali na Rock stage onda su imali svoj puni scenski set – nezamisliv bez orla. Ovaj put su imali zid Marshalla i pano s naslovnicom Thuderbolt albuma. To ne bi ništa bilo čudno da u veljači 2022. nisu izdali novi album Carpe Diem. Koji se pokazao kao najuspješniji njihov album još od 1983. i albuma Power and The Glory! Kako će sljedećih 90 minuta pokazati, niti jedna pjesma s novog albuma nije odsvirana! Ovaj dan mirakula se nastavlja…

Saxonov set pjesama: Motorcycle Man, Battering Ram, Wheels of Steel, They Played Rock and Roll, Heavy Metal Thunder, Strong Arm of the Law, Denim and Leather, Thunderbolt, Never Surrender, Broken Heroes, Dogs of War / Solid Ball of Rock, And the Bands Played On, Power and the Glory Crusader, 747 (Strangers in the Night), Princess of the Night

Jako sam se veselio koncertu Ross The Bossa, gitariste na prvih 6 albuma Manowara (kojeg sam jednom gledao na Bang Your Head festivalu) ali ono što će uslijediti nisam niti u najluđim snovima očekivao. Da skratim nervozu iščekivanja epiloga, ovo je bio emotivno apsolutno najjači i najbolji koncert cijelog festivala. Da, Megadeth su razvalili i imali fantastičnu pozornicu, da, Nightwish su me odveli u zemlju bajki na 90 minuta, ali ovaj koncert… nemam riječi za opisati količinu emocija koje su me prevladavale dok je Ross The Boss sa svojim bandom išao jednu po jednu kroz opus starih Manowar pjesama. Moj prvi kontakt s Manowarom je bilo kroz pjesmu Blood of My Enemies, koja je bila na nekoj kompilaciji. Kako sam se u 80tim bavio snimanjem kazeta, jednom mi je netko poslao već snimljenu kazetu da ju s nečim presnimim. Iz znatiželje sam preslušao što se na toj kazeti već nalazi. A nalazilo se blago od nekoliko Manowar pjesama. Prvom prilikom i prvom mogućnošću sam kupio i prvu njihovu ploču, od nekoga iz Pule: Sign of the Hammer. I dan danas mi je to najbolji album od Manowar. Kad je koncert Ross the Bossa počeo, oko mene se okupila grupica (u inače iznenađujuće velikom mnoštvu publike) metalaca koja je, zajedno sa mnom znala riječi svih pjesama. Jedan drugom smo pogledima povlađivali, dizali ruke, stiskali šake i pravili Sign of the Hammer. U tom društvu se pojavio i Martin, jedan od ljudi koji vode Sweden Rock Festival. Koncert je počeo s Blood of the Kings s njihovog jako uspješnog albuma Kings of Metal, iz 1988., zadnjem na kojem je svirao Ross The Boss. A onda je uslijedila tutnjava u vidu 3 (najbolje) pjesme sa Sign of The Hammer albuma: Thor (The Powerhead), The Oath i Sign of The Hammer. Dark Avenger, s prvog albuma, je bila jedna od pjesama na onoj kazeti. Nakon Wheels of Fire, Ross je odsvirao i jednu svojo solo pjesmu, Denied By The Cross a onda se opet vratio u Manowar mod. I to kako! Blood of My Enemies je otpjevao gost, glavom i bradom legendarni Snowy Shaw. Kakva pjesma, kakva erupcija u publici. Nakon ove pjesme sam definitivno ostao bez glasnica. Black Wind, Fire & Steel, Kill with Power, Battle Hymn (još jedna s kazete) opet sa Snowy Shawom i na kraju Hail and Kill. Kakav epski koncert! Koji Gospodar prstenova štimung! Za vrijeme Blood of My Enemies sam imao osjećaj da bih se mogao i sa Sauronom pokefati! Koncert za pamćenje. Da sam poslije tog koncerta „okačio kopačke o koncertni klin“ ne bih imao za čime žaliti. Propustio sam napisati da se kao basist, na još jedno moje iznenanđenje, pojavio basist Gamma Ray-a, Dirk Schlachter.

Na žalost, dijelom se Rossov koncert poklopio s koncertom banda koji gledam pod obavezno ako imam priliku ali ovaj puta sam stigao samo na zadnje 2-3 pjesme: melodični Praying Mantis. I oni su relativno čest gost na SRF-u i drugim festivalima na koje idem pa mi je onda bilo malo lakše što sam ih propustio.



Drugi headliner su bili In Flames. I s njima imam zanimljivu povijest. Kaže legenda da sam za vrijeme njihovog koncerta na svom prvom SRF-u 2004. otišao do šatora odrezati nokte. Ni kao predgrupa Judas Priestu u Minhenu 2005. mi nisu bili ništa posebno, ni kao headliner Bang Your Head festivala 2006., ni kao headliner SRF-a 2009. ali su se neke zvijezde poklopile pa su mi 2017. kao headliner SRF-a bili odlični. Otprilike, ista je priča kao i s Volbeat. Prvo sam bio u zadnjim redovima, s rukama u džepovima, onda sam se sve više i više približavao pozornici e da bi završio u prvim redovima sam sebi spominjujući rodbinu zašto odmah nisam tu stao! Nakon toga sam malo po malo počeo slušati album Battles iz čiste znatiželje e da bi završio slušajući ga od jutra do mraka. Međutim, ni to nije bilo dovoljno da me animira slušati ranije albume (iako ih imam hrpu u svojoj cd kolekciji). Kao i večer prije, otišao sam do glavne pozornice vidjeti početak koncerta In Flames a onda sam se zaputio do Rock stage-a ukopati se i dobro utvrditi za koncert Mercful Fate. Iz pozicije gdje sam bacio sidro, mogao sam sve čuti i vidjeti na glavnoj pozornici a detaljnije scene sam mogao vidjeti na video zidovima sa strane pozornice. Na žalost, samo je pjesma The End bila s albuma Battles.

Mercyful Fate i brat blizanac King Diamond su 2 benda koja u mom životu imaju neizmjeran utjecaj. Jako mi je dugo trebalo, uz brojne neuspješne pokušaje, vidjeti uživo Mercyful Fate, prvi put u Ljubljani 1999., kao goste na koncertu Metallice, na stadionu Bežigrad, kad sam na koncert išao svojim Renaultom 4. Bilo je ljeto, kraj radnog vremena pa je moja Katrica taman kod stadiona prokuhala. Kingov koncert sam dočekao tek 2006. u Budimpešti na Puppet Master turneji. Kasnije sam Kinga uspio pogledati u još nekolio navrata (2 puta i na SRF-u) ali Mercyful Fate do sada više ne. S tog koncerta u Ljubljani se uopće ne sjećam apsolutno ničega. Niti ijednog detalja ni s koncerta Metallice. A 3. band, koji je tada svirao, Monster Magnet, me ni u peti nije zanimao.

Bio sam oduševljen kad je 2019. najavljeno da će se Mercyful Fate ponovo okupiti i krenuti na turneju. No i njihove planove je poremetio covid. Najveće iznenađenje je bila objava da će bas na turneji svirati Joey Vera (Armored Saint, Fates Warning) a ne orginalni basist Tim Hansen. Na žalost, Tim je krajem 2019. umro od raka.

Zavjesa s logom Mercyful Fate je bila spuštena pa se pozornica pripremala. Kad su ju uklonili vidjeli smo mramorne stepenice nekog hrama koje vode prema platou na kojem je bio pentragam s jarčevom glavom. S pozornice je visio naopaki svjetleći križ (a što drugo, kad je Mercyful Fate u pitanju!?). Uz prve zvukove pjesme The Oath, iz dima se na tom platou pojavio King Diamond u crvenom dugom mantilu, s jarčevim rogovima na glavi i tradicionalno našmikanim licem. S desne strane pozornice je svojem mjesto zauzeo gitarist Hank Sherman, u crnom kožnjaku i šilterici a s druge Mike Wead i Joey Vera. Bubnjevi su bili neposredno ispod platoa na kojem se King pojavio.

Početak nije mogao biti bolji jer mi je pjesma The Oath apsolutno najbolja od Mercyful Fate.

Najavljeno je da band planira objaviti novi album pa je već druga pjesma bila nova, The Jackal of Salzburg. Tema pjesme je jedno od zadnjih spaljivanja vještica u Europi. Na prvu, pjesma je tipična mercyfulateovska. Jedva čekam novi album. A Corpse Without Soul s prvog EP-ja je bila sljedeća. Tad je prvi put malo modificirao odjeću / opremu. Skinuo je jarčevu kapu, stavio nekakvu krunu s križevima a preko mantila je zaogrnuo crnu čipku. Šarmantno.  Za Black Funeral je obukao crni mantil. A Dangerous Meeting pa Melissa pa Doomed by the Living Death. U Curse of the Pharaohs nam je pokazao još jedno pokrivalo za glavu s rogovima. Uvodni rif u Evil je svijetu pokazao 1984. što ga čeka. Isti efekt na slušatelje ostavlja i danas! S Come to the Sabbath je završen regularni dio koncerta. Još jedno, ovaj put, kompletno presvlačenje i Satan’s Fall za bis. Jednom rječju – spektakl! Za razliku od ljubljanskog, ovaj koncert ću jamačno dugo pamtiti. Od nenadmašne Kingove teatrologije i odjeće (o pjevanju da i ne govorim) do fantastične glazbe koju je izveo izvrstan band. Sve je bilo Top Notch! Ponovilo se!

11.06.2022. Sweden Rock Festival, 4.dan

Prviranojutarnji band koji je počeo u 11:15 su bili danski old school trešeri Artillery. Samo ime sve govori. Pilana od prve do posljednje minute. To je onaj tip banda koji zapravo nema greške ali eto, nisu nikad uspjeli izaći iz relativne opskurnosti.

U 12:15 sam se nacrtao ispred Rock stage pogledati kanadski melodični band Honeymoon Suite, čije albume vijam godinama ali nikako da naletim na one s pristojnim cijenama. Stoga mi je još uvijek prazna rubrika u kolekciji cdova pod njihovim slovom / imenom.

The Halo Effect je iz švedske perspektive super grupa nastala udruživanje bivših članova In Flames. Meni je nevjerojatno da je novonastala grupa, koja je izdala 1 singl
i kojoj je ovo prvi koncert, odmah ima mjesto na glavnoj pozornici. No, očito je Šveđanima to bila velika stvar. U štampi je pisalo da se band želi vratiti izvornom geteborškom zvuku, melodičnog death metala, kakav je u ranoj fazi bio
i In Flames. Pogledao sam par pjesama, da se danas sutra mogu pohvaliti da sam bio živi svjedok tog događaja. Na žalost, to nije vrsta glazbe koje mene može dirnuti pa sam nakon nekog vremena otišao… do Rockklassiker šatora pogledati Sorccer. Ne znam kako bih prijatelju Dini izašao na oči da ih slučajno nisam pogledao! Iako u kolkeciji imam sva 3 njihova albuma, kao band sam ih ovlaš slušao. Radi se o nekakvom epic doom metalu. Utjecaj Candlemassa je vidljiv iz aviona. Ničim izazvan, otišao sam pogledati zadnjih 15 minuta nastupa švedske grupe Eleine. I ostao paf! Prvo me se dojmila pozornica. Iako su svirali na najmanjoj, dali su sitruda ispuniti ju panoima: glavnim, velikim, i 2 manja sa strane. Drugo što odmah upadne u oči je pjevačica koja je imala vrlo živopisnu haljinu s velikim platnenim krilima (ili bi se to zvalo pelerina?) s kojima je mahala i izvodila razne kreacije. Iako je band švedski symphonic metal meni je štih više vukao nanešto arapsko, poput Myrath. U svakom slučaju, jako zanimljivo. Band kojemu ćumorati posvetiti pažnju.

Opet se dogodio jedan od onih trenutaka kad organizator napravi krivu procjenu i stavi band na jednu pozornicu i to 14:30 a odaziv publike bude takav da je taj band trebao biti na glavnoj pozornici, ako već ne kao headliner a onda barem kao co-headliner. Melodični band Nestor je debelo nadrastao Sweden Rock stage u 14:30. Ne pamtim da sam ikad bio na koncertu nekog banda na SRF-u gdje smo svi u publici, od prvog do, rekao bih i, posljednjeg reda, bili stisnuti kao sardine! Nestor je svojom pojavom i albumom Kids in a Ghost Town izazvao dar mar u svijetu melodičnog metala.

Znate kako je u prehrani, prvo jedete nešto slano pa vam onda poslije treba nešto slatko, Ali kad pojedete slatko odmah vam ponovo treba nešto slano. Tako je bilo i sada. Nakon slatkog Nestora dobro je došao slani Rage. Njemački trasheri očito nemaju vijek trajanja. Peavy uvijek nađe mladu krv s kojom obnovi band pa s njom dobije i novu energiju. Iako mi ne spadaju u najdraže bandove, na ovakvim festivalima ću ih rado pogledati jer nikad ne iznevjere.

Opet je bio red na nešto slatko a teško da je išta moglo biti slađe od Night Ranger. Sjećam se teksta Jadranke Janković u Pop Rocku, tamo negdje 1985. godine, kad je prvi put pretstavila 5 bandova novog vala američkog (sweet) metala: W.A.S.P., Ratt, Motley Crue, Dokken i Night Ranger (ako dobro pamtim). Svi ti bendovi su mi, kad sam ih prvi put čuo bili slatki i melodični ali su bezuvjetno bili metal. Night Ranger sam prvi put čuo kad sam kupio ploču 7 Wishes koja je izašla u Jugoslaviji. To je meni bilo sve samo ne metal (danas mislim drugačije). I kad sam kasnije čuo njihove ostale albume iz 80tih a kasnije i recentnije, to je meni bila perolaka kategorija metala. Mada, kad sam ih prvi puta gledao, naravno, na SRF-u, uživo su bili puno žešći. To već postaje pravilo koje bi na neki način trebalo ozakoniti. Odličan nastup profesionalaca koji drže publiku našpananu cijelo vrijeme koncerta.

Još jedan band u kategoriji D.A.D., super popularni skandinavci, je bio sljedeći na glavnoj pozornici – Hardcore Superstar. Moram priznati da ima problema s tim sleeze bandovima. To naprosto nije moj tip glazbe. Usput, što njima znače 2 naopaka križa na pozornici???  Ne moram ni reći da je u publici bilo mali milijun ljudi!

Koncert Guns ‘n Roses je bio neviđena davež.

Iako mi ovogodišnji SRF nije završio eksplozivno kao prethodnih 16 (jer su mi 2 zadnje odgledana benda bila bez veze) to ni malo ne može baciti sjenu na još jedno fantastično izdanje festivala. Nekoliko uistinu vanserijskih koncerata (Megadeth, Nightwish, Mercyful Fate i Ross the Boss) bi bili dovoljni sami za sebe da odem na drugi kraj planete pogledati ih a kamoli ne u Švedsku. Organizator festivala je i ovaj puta nadmašio sam sebe i učinio da cijeli festival prođe lagano, ugodno i u prijateljskom tonu.Bilo je ovo još jedno nenandmašno slavljenje kulta metala. S nestrpljenjem očekujem SRF 2023!

Saša Jurišić – Zagreb, lipanj 2022.

 

Scroll to top