SWEDEN ROCK FESTIVAL, NORJE, 07-10.06.2017.

Kategorija: Zanimljivosti | Objavljeno: lipanj 15, 2017 |

Odlučio sam se prestati zavaravati da mi je onaj prošli bio zadnji SRF i da više neću ići. Kad dođe jesen i počnu se objavljivati koji će bendovi nastupiti na sljedećem zaboravim na sve svoje dane riječi i odmah me počne tresti adrenalin. Ni priprema za 14. odlazak u Švedsku nije bila ni malo različita.
Jedini koji „zezaju“ su WizzAir s kojima obično letim jer su u zadnje vrijeme počeli mijenjati red letenja (na gore ) pa sam ovaj put sletio u 16:15. To je značilo da ću zakasniti na prve bendove jer sam morao uzeti rent a car, pa voziti 2 sata, pa svratiti u trgovinu po namirnice za sljedeća 4 dana.

 

07.06.2017., srijeda, nulti dan

 

Na žalost, propustio sam band koji me je zanimao a to su bili Art Nation.
Prvi bend koji sam uspio vidjeti su bili Grand Magus, power true metal trio, koje sam već susretao, uglavnom na festivalima. Klasična metal pržiona, kao da nas je vremeplov vratio u 1981. ili 1982.
Na ovogodišnjem SRF-u su se trebali pojaviti moji favoriti Y&T ali sam na kraju bio jako razočaran kad su naprasno otkazali nastup, takoreći u zadnji čas. Njihova zamjena su bili Kanađani Helix, stari bend koji se uspio šlepati na valu popularnosti metala početkom i sredinom 80-tih u Americi. Imali su nekoliko zapaženih albuma poput No Rest For The Wicked, Walkin’ The Razor’s Edge, Long Way To Heaven i Wild In The Streets. Osobno su pokraj mene tih godina prolazili a da nikad nisam imao prilike poslušati te albume. Kasnije su se pojavili neki drugi bendovi pa nikad zapravo nisam dao šansu bendu. Zbog toga sam bio sretan što ću ih barem vidjeti uživo. Kako je koncert tekao ni pjesme mi nisu nikako sjedale iako sam, obzirom na reputaciju benda koji je 80-tih išao na turneje s Kiss, Motley Crue, Whitesnake, Alice Cooperom, Wasp-om i Quiet Riot-om očekivao da ću dobiti bar dio takve glazbe (i prezentacije). Na žalost, koncert mi je bio prava davež. Da sam praznovjeran zabrinuo bih se kako će se festival dalje odvijati obzirom na neslavan početak.
Grave Digger su nastupili odmah iza Helix i na svu sreću odmah krenuli u 5.brzini! Iako sam ih gledao nekoliko puta ovo mi je bio uvjerljivo najbolji njihov nastup. Klasični njemački power metal iz generacije Helloween i Running Wild. Kiša je cijelo vrijeme prijetila i na kraju je i padala ali to kao da je kod pjevača Chris Boltendahla stvorila nekakav inat a bend se trudio biti glasniji od gromova. 3 pjesme s novog albuma Healed By Metal i 9 klasika su bili sasvim dovoljno da mi se krv vrati u lice nakon što sam poslije Helixa problijedio.
Black Star Riders su nominalno bili headlineri ovog nultog dana. Radi se o „pravnim“ nasljednicima Thin Lizzy koji su odlučili snimati novu glazbu ali pod drugim imenom. Već sam ih jednom gledao na SRF-u, na njihovom prvom nastupu i bili su mi solidni. Kako nikad nisam slušao njihove albume koncert sam provao u „pozadini“ čekajući onih nekoliko pjesama od Thin Lizzy koje obično sviraju. Zadovoljio sam se s The Boys Are Back In Town i Whiskey In The Jar.

 

08.06.2017. četvrtak, 1.dan

 

U 12:00 sam bio ispred Rock Stage-a onako reda radi uknjižiti i fotografirati za arhivu bend koji sam imao notiran negdje u primozgu, kao bend za kojeg sam čuo ali kojeg nikad nisam čuo. Prvo sam se iznenadio što sam na pozornici vidio gitaristu Pontusa Norgrena (Talisman, Hammerfall i puno drugih bendova) a još sam se više iznenadio kad sam čuo bend. Bio je to jedan izvrstan melodičan metal. Nisam mogao vjerovati kako je bilo moguće da mi je taj bend promaknuo (kako sam kasnije saznao prvi album su izdali 1992. a tad sam već koliko toliko pratio skandinavsku melodic metal scenu).

 

 

U isto vrijeme na Sweden Stage-u su svirali Phil Campbell & The Bastard Sons. Nakon Lemmyjeve smrti gitarist Phill Campbell je osnovao bend u kojem su njegova 3 sina i pjevač Neil Starr. Iako su mi Great King Rat bili super, otišao sam na kratko vidjeti na što zvuči obitelj Campbell. I debelo požalio  Bilo je to bezvezno prangijanje bez glave i repa. Ni Motorhead mi nije bio ništa posebno (da budem diplomatičan) ali ovo je bilo grozno. Ne ponovilo se. Brže bolje sam odjurio odgledati Great King Rat do kraja.
Na Festival stage-u je odmah po njihovom završetku sve bilo spremno za Apocalytpicu koja je za ovaj nastup pripremila isključivo pjesme od Metallice. Kako ih već duuugo nisam vidio sa zanimanjem sam očekivao njihov koncert. Na svu sreću, koncert je bio fantastičan. Enter Sandman, Master of Puppets, Sad But True, Nothing Else Matters, Fight Fire With Fire (!!!!), For Whom The Bell Tolls, Orion (!!!!), Battery, Seek and Destroy i na kraju One je činio bolji set list nego što ga danas ima Metallica. Bio sam impresioniran a posebno mi se svidio bubnjar na vrlo zanimljivom setu!
Kao i svake godine teško je izbjeći preklapanja bendova koji me zanimaju. Ovaj put sam izbor imao između Iced Earth, koji su bili na turneji promovirajući album Incorruptible i Hardline čiji je zadnji album Human Nature. Izbor baš i nije bio pretežak. Iced Earth sam relativno dosta puta gledao u životu i uvijek sam smatrao da je to bend iz B lige a znali su me i naljutiti (nastup na SRF-u s Ripperom Owensom kao pjevačem). S druge strane, prvi album Hardline-a Double Eclipse smatram remek djelom melodičnog metala. Za mene je taj album 100x bolji od bilo kojeg albuma od Journey. No, Neal Schon je taj album doživio samo kao usputni projektić a ne bih se začudio da se ni ne sjeća da ga je ikad snimio. S druge strane, pjevač Johnny Gioeli je prije nekoliki godina uskrsnuo taj band (popunjavajući ga potpuno novim članovima) i snimio nekoliko albuma. Jedan od prvih nastupa je i bio na SRF-u. Kao što je bilo i za očekivati Hardline su nam podarili izvrstan koncert u kojem je bilo čak 8 pjesama s Double Eclipse! Ni 8 Iced Earth-ova ne vrijede koliko vrijede tih 8 pjesama.
Koncert koji je trebao početi u 16:00 sam čekao 30 godina, od kad sam prvi put vidio spot All We Are grupe Warlock. Naravno, kasnije sam album na kojem se nalazi ta pjesma, Triumph And Agony slušao do iznemoglosti kad se u JNA u Koprivnici (1988/1989) pojavio neki lik koji je imao original kazetu! A tko je tad imao kazetofon? Pa „komandant kasarne“ naravno, i to glavom i bez brade, tada potpukovnik Mile Novaković (o njegovim kasnijim radovima neka piše i sudi netko drugi). Uglavnom, bio sam izvan sebe od sreće kad sam čuo da je Doro „uskrsnula“ Warlock i da će svirati taj album u cijelosti i to još s orginalnim gitaristom Tommy Bolan-om. Pitao sam se što će se dogoditi s „viškom“ gitarista ali ako može u Iron Maidenu Janick Gers tjerati muhe po pozornici, kao 3.gitarist, tako je i Doro bend ostao kompletan + Tommy Bolan. Koncert su počeli s Touch Of Evil pa nastavili s I Rule The Ruins, pa East Meets West, Three Minute Warning pa Kiss Of Death koju su prvi put u povijesti odsvirali uživo. Osim nje i Make Time For Love je doživjela svoju koncertnu premijeru. Meni su ipak najdraže Metal Tango i All We Are (s kojom su završili regularni, albumov dio koncerta). Ponovo su izašli na pozornicu odsvirati Earthshaker Rock i True Steel a onda sve pokvarili s zadnjom pjesmom, Breaking The Law, obradom Judas Priesta!  Ženska glavo, jesi li ti normalna? Toliko ima dobrih pjesama od Warlock koje žudim čuti (Da spomenem samo Hellbound i Out Of Control) a ti sviraš obrade, pa makar bile i od Judas Priest??? To nikad neću shvatiti.
Od 19:00 do 20:00 na najmanjoj pozornici je bila (najveća) poslastica: Fates Warning. Kako sam nekad s ponosom govorio da slušam Fates Warning kad bi me netko pita koji su mi omiljeni bendovi. To je bilo pitanje prestiža imati ih u kolekciji. Iznenadio sam se kad je počeo koncert a na pozornici se pojavio i originalni basist Joe Dibiase, koji, inače više nije u bendu ali se tu i tamo pojavi. Već duže vrijeme bas svira Joey Vera iz Armored Saint-a ali ovaj put je bio odsutan, kako smo kasnije saznali, iz obiteljskih razloga. Theories of Flight je zadnji studijski album i s njega su svirali 3 pjesme: uvodnu From The Rooftops, SOS i Seven Stars. U tih kratkih sat vremena su utrpali i Life In Still Water, Point Of View i the Eleventh Hour s Parallels, 2 dijela epa A Pleasant Shade Of Grey, Firefly s Darkness In A Different Light, One s Disconnected te Monument s Inside Out, koju su odsvirali zadnju. Fantastičan bend koji je trebao biti puno veći (komercijalno pa i statusno) nego što je. Koncert za pamćenje.
Steel Panther je bend o kojem uopće ne znam kako formirati mišljenje. S jedne strane se radi o izvrsnim glazbenicima koji su uspjeli dočarati atmosferu i glazbu koja je dominirala USA sredinom 80-tih (i jednim kutkom moje kuće u Slavonskom Brodu) a s druge strane mi njihovi koncerti više uopće nisu toliko zanimljivi, odnosno, njihov show između pjesama. I ovaj put su imali ogromnu publiku na Sweden Stage-u. Ja sam koncert odgledao prilično ravnodušno.
Headliner prvog dana su bili Aerosmith, koji su se nalazili na oproštajnoj turneji kodnog imena Aero-Vederci Baby. Nikad kod mene nisu dosegnuli status benda kojeg ću slušati kod kuće (iako imam gotovo sve njihove albume na cd-u) ali sam ih cijenio jer su inspirirali cijelu plejadu bendova koji meni puno znače (cijela L.A. scena 80-tih) a i sami su se znali prilagoditi trendovima pa su 80-tih izdali par (meni koliko toliko zanimljivih albuma, bolje rečeno, pjesama). Radovi iz 70-tih mi uopće nisu privlačni ali niti s kraja 90-tih te kasnije. Gledao sam ih 1993. na Get A Grip turneji u Grazu i to je bio jedan solidan koncert. Dva puta sam ih već gledao kao headlinere na SRF-u. Prvi puta s zanimanjem a drugi puta sam ih samo odradio. Nisam imao apsolutno nikakvih očekivanja od ovog koncerta no čak ni toliko nisko postavljena letvica mi nije pomogla da ne umrem od dosade i da se pred kraj koncerta povučem iz publike i odem muvati okolo. Što reći o bendu koji ima sto albuma, brdo hitova a onda svira 4 obrade, 4 starudije? Za razliku od prijašnjih koncerata kad je barem pozornica na nešto ličila ovaj put je bio teški simplex: pojačala sa strane i video zid u pozadini. Neka hvala…
Sva sreća, iako headlineri, da nisu bili zadnji bend dana. Čast spasiti mi dan je pripala Edguyu. Oni su se nalazili na turneji „ 25 Years – Best of the Best Moments Tour 2017“. Svirali su na Rock Stage-u pred solidno brojčanom publikom, iako je dobar dio (došao zbog i) otišao nakon Aerosmitha.

 

 

Koncert je počeo spektakularnim vatrometom i brdom pirotehnike na pozornici (e, zbog tog sam, recimo, potegnuo iz Hrvatske do Švedske). Iako mi je na jednom od zadnjih koncerata Edguyja koji sam gledao i to na SRF-u Tobias Sammet malo pretjerivao s pričanjem ovaj put je sam sebe poklopio rekavši: rekli su mi da puno pričam!  Općenito je ovaj put bio prilično duhovit. Koncert je bio odličan. Nakon sat i pol svirke (i priče) te 14 odsviranih pjesama nekako sam mirne duše mogao ići spavati.

 

09.06.2017. petak, 2.dan

 

Točno u podne je bio termin kad su Primal Fear započeli svoj nastup. Što reći o tom savršenom metalnom stroju? Pržiona par excellance. Ralf Scheepers iz dana u dan, iz godine u godinu, iz albuma u album sve bolje pjeva. Još pamtim koliko sam „gulio“ snimljenu kazetu na walkmanu Gamma Ray: Heading for Tomorrow. Bio je to moj prvi susret s njim i od tad je u mojim očima jako velik pjevač. Primal Fear sam gledao nekoliko puta i stvarno se radi o fantastičnom „live“ bendu čiji članovi imaju jako puno koncerata u nogama. Oni mene najviše asociraju na Painkiller fazu Judas Priesta. Ovaj put su promovirali album Rulebreaker. I sad dolazimo do nezgodnog trenutka. U isto vrijeme su na Sweden stage-u svirali Wishbone Ash, najomiljeniji bend mojih najomiljenijih (britanskih) bendova. Za njih kažu da su prvi uveli dvije gitare na način kako funkcioniraju i danas u metalnom svijetu a prvi koji su ih slijedili (i cijelu priču digli na najviši nivo) su bili Judas Priest. I tako sam ipak odlučio barem škicnutu kako izgledaju i zvuče, napraviti nekoliko fotografija i ekspresno se vratiti na koncert Primal Fear-a. I onda je nastao problem: Wishbone Ash su zvučali toliko dobro da sam zapravo pola od tog jednog sata predviđenog za nastup Primal Fear-a / Wishbone Ash-a proveo gledajući nevjerojatno dobar koncert Wishbone Ash-a. Tad mi je stvarno jasno o čemu su to pričali moji idoli. Pokušavao sam godinama slušati albume Wishbone Ash-a ali su mi bili premekani i nisam si davao truda. Jedino i dan danas volim pjesmu Underground. Ali ovaj put uživo, puno je to čvršće zvučalo a gitarističke dionice su stvarno bile impresivne. Bilo mi je neviđeno žao što su se ta dva koncerta preklopila. Na kraju sam se vratio barem još malo pogledati Primal Fear. Zanimljivo, i oni su koncert završili s 3 gitariste jer im se tijekom koncerta priključio i Magnus Karlsson, koji već godinama ne svira koncerte s njima.
U isti koš s Helixom sam pred odlazak na festival strpao i Kix, američki bend iz iste priče, koji je imao dva uspješna albuma u 80-tima Midnight Dynamite i Blow My Fuse. Jedina je razlika ta što od Kix imam 5 cdova a od Helix ništa. Kix spada u one bendove čiji sam skalp godinama tražio i sad mi se konačno ukazala mogućnost pa sam s nestrpljenjem čekao početak. No, kad je koncert počeo nekako mi nešto nije štimalo. Što je dalje išao shvaćao sam da mi je zapravo izrazito nezanimljiv koncert i da mi se uopće ne sviđa. Međutim, koncert je bio sve ono što nisam očekivao. Prvo sam se iznenadio kad sam vidio imidž. Podsjetili su me na The Black Crowes (koje 1991. nisam mogao izbjeći) a koji su opet bili neka replika imidža ranih 70-tih. Ispada da su dva koncerta koja sam očekivao ispali totalni promašaji 
No, s Gotthardom, koji je počeo u 16:00 na Festival stage-u NEMA promašaja! Silver je ime albuma koji su promovirali i koncert su započeli s pjesmom Silver River s tog albuma pa odmah prešli na Electrified. I dok se još nismo ni snašli već su svirali Hush. Iako će Steve Lee biti vječno neprežaljeni pjevač Gotthard-a, mora se priznati i reći da je pjevač Nic Maeder odlično ispunio svoju zadaću. Pjesme s 3 albuma na kojima on pjeva (Bang, Firebird i Silver) je otpjevao bez greške a Lee-jeve pjesme najbolje koliko se može kad se treba nadoknaditi takvo ime i takva kvaliteta kakvu je imao Steve Lee. Gotthard su jedan „hard working band“ koji se pošteno oznoji na pozornici i stvarno osjetite kao da su radili za vas. Naravno, to publika zna prepoznati pa je zato ljubav obostrana. S meni najdražim pjesmama, s albuma Lipservice, Lift You Up i Anytime, Anywhere su završili koncert.

 

Nakon toga je uslijedila jurnjava do Sweden stage-a (Festival stage i Sweden stage su međusobno najudaljenije) kako bih ulovio početak još jednog nesuđenog giganta: Metal Church! Već sam ih gledao jednom na SRF-u, recimo 2010., s pjevačem Ronny Munroe-om. Sad su se vratili s pjevačem s kojim su snimili svoj 3., 4. i 5. album te najnoviji 11.: Mike Howe-om. On je bio u bendu od 1988. do 1995. i 2015. se ponovo vratio kako bi snimili zadnji studijski album XI. Mike Howe je stvarno izvrstan pjevač i frontmen. Izgleda kao dječak a iz pluća riga metalnu vatru. Zanimljivo, dugogodišnjeg bubnjara Jeff Plate-a (inače bubnjara Savatage) je zamijenio Stet Howland, bivši bubnjar WASP-a i Lite Ford (koji je potonjoj dao otkaz na SRF-u dok su još bili na pozornici, netom nakon završenog koncerta. Taj koncert je bio jedan od većih raspada sustava koje sam ikad vidio. Veći je samo bio onaj na Bang Your Head festivalu iste godine, i to opet Lite Ford). Svirali su pjesme samo s prvih pet albuma te tri sa zadnjeg. Na žalost, meni najomiljeniji, prvi, je bio zastupljen samo s jednom (ali vrijednom) Beyond The Black, s kojom su i završili regularni dio koncerta. Na bis su izveli Badlands.
Definitivno jedan od najboljih koncerata ovogodišnjeg SRF-a.

 

Iako je ove godine bilo puno većih imena za mene su apsolutno najveće zvijezde bili Ratt, čiji je nastup bio zakazan na Rock stage-u u 20:30. Ratt je jedan od čudnijih bendova jer je malo onih koji se mogu s njima mjeriti po pitanju odlazaka, dolazaka, tužakanja i inih stvari. Iz toga razloga je taj bend prilično teško uloviti. Čak i ako je neki koncert zakazan ne znači da će se stvarno i dogoditi. Osobno sam to iskusio 2009. kad sam otišao u London na njihov koncert e da bi (kratka) turneja bila naprasno otkazana jer je (vjerojatno) pjevač Stephen Pearcy (opet) napustio grupu. Na svu sreću već sam ih gledao i to upravo na SRF-u 2008. Trenutno su u bendu 3 originalna člana: pjevač Pearcy, gitarist Warren DeMartini i basist Juan Crucier (koji je najviše izbivao iz benda i zadnji se vratio). Osim njih tu je dugogodišnji gitarist Carlos Cavazo, kojeg obožavam još iz zlatnih vremena Quiet Riot te na bubnjevima Jimmy DeGrasso (puno bendova, a među njima Megadeth, Y&T, Black Star Riders…). Četvrti originalni član je bubnjar Bobby Blotzer, koji vodi pravnu bitku s ovom ekipom oko imena i ima svoj „Ratt“ a peti, Robin Crosby je odavno mrtav. Rattov album Out Of The Celler iz 1984. mi je među top 25 albuma svih vremena i sa Shout At The Devil od Motley Crue vodi bitku za prvo mjesto meni najboljeg albuma sweet metala 80-tih (kako se taj pravac nekad zvao; danas ga spominju kao „hair“ metal). I drugi njihov album Invasion Of Your Privacy je malo remek djelo i nalazi se u sigurnoj zoni mojih top 100 albuma. Već su s trećim albumom pali (iako je i on bio platinasti) i godine su mi trebale da ga svarim i postavim na koliko toliko normalan nivo. Četvrti album Reach For The Sky je bio vrlo dobar i dao je naslutiti da u njima još ima baruta. A peti album Detonator je fantastičan, možda samo mrvicu ispod Invasion Of Your Privacy. Eh koliko sam sretnih trenutaka imao mahajući glavom na njihovu glazbu a koliko „pasući“ sve što sam mogao vidjeti i pročitati o njima. Koncert su započeli s Wanted Man, prvom pjesmom na albumu Out Of The Celler, jednom od mojih najomiljeniji. Kakav show, kakav zvuk, kakav nastup! Iako je prošlo 33 godine od izlaska tog albuma i proboja Ratt-a u prvu ligu metala, gledajući ih imao sam osjećaj da sam se vratio u Los Angeles 1984. I’m Insane pa Dangerous But Worth The Risk (s albuma Invasion) i tako redom hit do hita. Kažu da vrijeme brzo leti kad si u dobrom društvu a ja bih dodao da još brže leti kad si na vrhunskom koncertu! Uvjerljivo najbolji koncert cijelog festivala. Koncert koji je opravdao odlazak u Švedsku, svu gnjavažu i sve troškove. Warren DeMartini je stvarno specifičan gitarist. Njegovi rifovi i sola su jedinstveni i mislim da bih ga uvijek prepoznao. A o pjevaču da ne govorim. Ako bi DeMartinijevu specifičnost možda netko mogao i osporiti Stephan Pearcy je jedan jedini. Točka. Kad se čuo uvodni rif njihovog najvećeg hita Round and Round bio je to znak da je koncert došao do svog kraja  Pitanje svih pitanja je hoću li ih ikad više uspjeti vidjeti?
Ovo je bio jedan od boljih festivalskih dana uopće: Primal Fear, Gotthard, Metal Church, Ratt i sad su me čekali headlineri Scorpions pa na kraju Running Wild, prava poslastica za kraj jer potonje nisam nikad gledao.
Scorpions su bili na putu svoje neprekidne oproštajne turneje, na koju su ubacili i novi album Return To Fantasy. Osim novog albuma usput su pokupili i novog bubnjara, ni manje ni više nego Mikkey Dee-a (ex King Diamond, Don Dokken band i na kraju Motorhead) a u međuvremenu su se riješili problematičnog James Kottaka, koji je bio u dobrim odnosima s alkoholom. Scorpionsima je ovo bio 4.headlinerski nastup na SRF-u, meni 3. da sam ih tu gledao a 6. sveukupno. To je jedan od prvih bendova koje sam čuo dok sam kao klinac prolazio metamorfozu iz ljubitelja disco glazbe i grupe Ottawan do nadobudnog mladog metalca a prva njihova pjesma koju sam čuo je bila Make It Real na kompilaciji Metal Mania  To je, nakon uvodne Going Out With a Bang (s novog albuma) bila druga pjesma na koncertu. Baraž metal himni se nastavio s Bad Boys Running Wild, The Zoo i Coast To Coast da bi onda odsvirali medley nekoliko pjesama iz njihovog opusa iz 70-tih: Top Of The Bill, Steamrock Fever, Speedy’s Coming, Catch Your Train. Osobno mi je bolji izbor pjesama iz 70-tih kad je na SRF-u s njima gostovao i Uli Jon Roth. Tad su svirali, i to kompletne pjesme: Pictured Life, He’s a Woman, She’s a Man, We’ll Burn The Sky, Fly To The Rainbow i fantastičnu In Trance.
Nakon We Built This House, s novog albuma, uslijedio je jedan, za mene nevjerojatan trenutak. Matias Jabs je počeo svirati instrumental, u kojem je on vodio glavnu riječ a ritam gitaru uopće nije svirao Rudolph Schenker nego neki drugi gitarist, valjda tehničar!!! Kakva glupost! A druga je bila sviranje Overkill, pjesme od Motorhead, kao posvetu preminulom Lemmy-ju. Ok, mogu razumijeti da daju počast Lemmyju ako su bili prijatelji, pogotovo sad kad s njima svira Mikkey Dee ali onda bar odsvirajte neku pjesmu koju je Mikkey snimio s Motorheadom. Ovako su zapravo svi bili tezgari, i Scorpions i Mikkey koji je i u vremenu provedenom u Motorheadu svirao tuđu pjesmu. Nakon toga je još uslijedio relativno podnošljiv solo na bubnjevima. Zbog priče o glupostima sam propustio napisati da je u međuvremenu bio i akustični dio u kojem su odsvirali u cugu Always Somewhere, Eye Of The Storm i Send Me An Angel a zatim je uslijedila cijela Winds Of Change, njihov apsolutno najveći hit.
Kakvo god mišljenje da sam imao o solu na bubnjevima nakon rifa pjesme Blackout sve se zaboravlja. Kakva himna metala! A da ne spominjem službeno zadnju pjesmu koncerta: Big City Nights. Uvijek sam bio slab na tu pjesmu. Nakon kraće pauze izašli su na bis i na moje oduševljenje počeli svirati Coming Home. Turneju Love At First Sting su počinjali s tom pjesmom, što je dokumentirano na live albumu World Wide Live, jednim od najboljih live albuma svih vremena. Sjećam se jeseni i zime 1984. na 1985. i „disko“ večeri u Omladinskom klubu u Slavonskom Brodu. DJ Josip je obavezno puštao i baladu Still Loving You a mi smo brže bolje gledali kojeg ćemo komada pokupiti za sentiš  I 33 godine kasnije sam uživao u toj pjesmi, ovaj put plešući s 35.000 metalaca. Veliko finale je bilo rezervirano za Rock You Like A Hurricane. Winds of Change je možda najveći hit ali Rock You Like A Hrricane je definitivno njihova najpoznatija metal pjesma. Sve u svemu odličan koncert s tu i tamo nekom mrljom koja bi se lako mogla ukloniti kad bi neki „čistač“ imao priliku. Najsvjetlija točka je bilo sviranje pjesme Can’t Get Enough, meni možda i najdraže a uz to pjesme koju jako rijetko izvode.

 

 

Na kraju dana ostao je još samo jedan koncert i to onog benda kojeg nikad nisam gledao: Running Wild. U mom i užem i širem društvu taj bend ima kultni status ali meni nikad nije uspio ući u prvu momčad, čak niti u rezervu. Iako su mi bili nadohvat ruke već od 1985. tek sam ih malo počeo slušati kad su izdali album Under Jolly Roger. Zapravo, samo mi je ta pjesma bila dobra a ostale su mi bile nezanimljive ili bolje rečeno, nezamjetljive. Kasnije su albumi izlazili, ja sam kupovao cdove ali, osim Death Or Glory, koji mi je bio solidan, ni jedan mi nije ništa značio. Nisu bili loši ali nisam imao nikakvog poriva ih slušati. Osim toga, Running Wild je u to doba bilo gotovo nemoguće vidjeti uživo. Iako sam krajem 80-tih i cijele 90-te znao potegnuti na koncerte uglavnom u južnu Njemačku i Austriju, čak ih ni tamo nije bilo, barem ne frekventno. I oni (ili bolje rečeno, on, jer Rock’n Rolf je one man show a ostali su samo svirači i prolaznici u bendu) su se već opraštali i završavali karijeru ali su se na kraju vraćali. Ove godine su snimili album Rapid Forey, kojeg sam iznenađujuće puno slušao i bolje mi je sjeo nego neki razvikaniji albumi iz ranije faze. Running Wild u ovo „moderno“ doba iznimno rijetko nastupa, eventualno na nekom većem festivalu. Ovaj put su došli ravno iz Rusije gdje su imali par koncerata a poslije ovog švedskog najavili su još samo dva. Running Wild su bili poznati po izuzetno jakom scenskom nastupu i nisu štedjeli na opremi i uređenju pozornice. Početak s pjesmom Fistful Of Dinamyte je bio spektakularan s puno bacača plamena posloženih po rubu pozornice. Bend se pojavio odjeven u svoju tradicionalnu „narodnu“ nošnju brodskih časnika koji su ordinirali na liniji Južna / Sjeverna Amerika do Europe u 17. i 18. stoljeću. Zamislite film Master And Commander s Russel Crowe-om samo što u tom našem imaginarnom filmu Russel i njegov brodski kompanjon ne sviraju violinu i čelo nego 2 gitare  Mada je Rolf malo zaribao doživljaj i percepciju jer je obukao jeans hlače  Što se tiče same svirke tu nema greške. Bend je zbilja bio savršen i uz odličan zvuk nije se moglo naći zamjerke. Ono što je nedostajalo je suvisla komunikacija s publikom. Tu mi se Rolf činio lagano nezainteresiran. Vjerujem da su die hard fanovi bili lagano razočarani jer nije bilo ni jedne pjesme s kultnih Gates To Purgatory i Branded And Exiled albuma. Što se tiče ostalog, svirali su 4 pjesme s zadnjeg albuma a ostalo je bio balans pjesama, manje više jedna ili dvije pjesme s drugih albuma. Jedino su s Death or Glory svirali 3: Bad To The Bone, Riding The Storm i Running Blood. S Under Jolly Roger su završili regularni set a onda iznenađujuće na prvi bis odsvirali pjesmu s zadnjeg albuma Rapid Foray: Stick To Your Guns. I na kraju klimaks na drugom bisu s Conquistadores. Sve u svemu, imao sam osjećaj da su mogli i malo duže svirati, iako su već bili sitni sati i da nisu iskoristi svo predviđeno vrijeme. U svakom slučaju mi je bilo drago što sam ih konačno uknjižio.

 

10.06.2018. subota, 3.dan

 

Subota u početku dana nije donijela ništa spektakularno te sam bendove poput Amorphis i Electric Boys gledao s pristojne udaljenosti. Tek me Thunder na Festival stage-u malo zainteresirao a onda sam u 14:30 otišao gledati Candlemass. I opet sam imao isti problem kao prije par godina s njima: vrhunski pjevač + solidan band ne daju uvijek pozitivan rezultat. Volim manje više sve što je Mats Leven snimio kao pjevač ali ga nikako ne mogu provariti u kraljevima doom metala, što Candlemass definitivno jesu.
U 16:00 na glavnoj pozornici je počeo koncert Sweden Rock Symphony Orchestra. Zanimao me jer su najavljena neka poznata pjevačka imena koja su trebala pjevati uz simfonijski orkestar maestra, ne znam kako se zove. Prvo su odsvirane dvije pjesme od Uriah Heep koje je otpjevao njihov stari pjevač John Lawton. Onda je slijedila Tarja s jednom svojom pjesmom te Nemom od Nightwish. Nakon Joe Lynn Turnera koji je otpjevao Malmsteenovu Rising Force (!) i I Surrender otišao sam pogledati Lionheart, još jedan bend iz nekih davnih vremena a koji se ponovo reaktivirao i snimio album. Lionheart je najpoznatiji po tome što ga osnovao Dennis Stratton, kultni Maidenov gitarist s prvog albuma. Da ne mislite da je samo on poznata faca iz tog benda, tu su još i 2 bivša člana MacAuley Schenker benda (meni najbolja verzija od svih Michael Schenker bendova) gitarsit Steve Mann i basist Rocky Newton. Snimili su samo jedan album, Hot Tonight i to drevne 1984. I tek sad su dovršili drugi album koji je trebao izaći prije 30 godina  Za razliku od Maidena, Lionheart je mrvicu žešći AOR bend. Uz pjesme s Hot Tonight te nekoliko novih pravo iznenađenje je bilo izvođenje pjesme Anytime, jedne od najboljih Schenkerovih pjesama.
Opet je došlo do totalnog preklapanje dva benda koje sam želio gedati: Rhapsody te Dare. Kako sam Dare relativno skoro gledao odlučio sam se za Rhapsody i to zbog dva razloga. Prije par godina su bili odlični upravo na SRF-u a drugo što su na turneji kodnog imena 20th Anniversary Farewell Tour. Kod njih je zanimljivo što su se oni prije nekoliko godina raspali na dva benda: Rhapsody Of Fire i Luca Turilli’s Rhapsody, koji je osnovao disident, gitarist Luca Turilli. E sad, ovaj Rapsody je zapravo, ponovno ujedinjenje Luce Turrilija s ostatkom Rhapsody benda ali bez glavnog igrača, klavijaturiste Alexa Staropolija koji nije htio sudjelovati na ovoj turneji. Malo komplicirano, zar ne? Iako Rhapsody pratim od prvog dana kad se pojavio njihov album Legendary Tales, nikad nisam izrastao u nekog njihovog velikog fana, za razliku od dobrog dijela mog društva kojima je taj bend vrh. Posebno mi ne leži pjevač Fabio (Tordig)Lione, kojeg pratim još od benda Labyrinth, koje sam gledao 1998. u Budimpešti kao predgrupu Hammerfallu. Rhapsody su symphonic power metal bend iz Italije i možda i jedan od najuspješnijih bendova tog žanra. No, bilo mi je malo smiješno vidjeti symphonic bend čija je glazba prepuna klavijatura i inih aranžmana kako sviraju koncert bez ijednog klavijaturiste, koristeći glazbu s matrice. Kako od ovog koncerta realno nisam ništa posebno očekivao, nisam se pretjerano ni gurao naprijed nego sam sjeo. Zemlja ispred Sweden stage je blago brežuljkasta tako da sam pozornicu vidio kao na dlanu a uz to sam se mogao malo odmoriti. Iako sam prilično ravnodušno počeo gledati koncert ne mogu reći da je koncert bio loš. U svakom slučaju bio je nemjerljivo bolji od očajnog izdanja kad sam ih zadnji put gledao kao pregrupu Scorpionsima u Trstu prije par godina. Dapače, čak mi je i Fabio Lioni bio koliko toliko prihvatljiv. Pola pjesama je bila sa Symphony Of Enchanted Lands.

 

 

Do 20:45 nisam vidio ništa zanimljivo a tad su počeli Saxon na Rock Stage-u. Ne znam koliko su već puta nastupili na SRF-u ali dao bih se kladiti da imaju najviše nastupa od svih bendova. Ovaj put su promovirali (i to s jednom pjesmom!) novi album Battlering Ram. Ostalih 17 su bile abeceda svakog metal koncerta: Dallas 1pm, Denim and Leather, Motorcycle Man, 20.000 feet, And The Bands Played on… Zanimljiva je povijest pjesme And The Bands Played On. Napisana je o prvom pravom heavy metal festivalu, legendarnom Monsters of Rock festivalu, održanom 1980. u Engleskoj, u Castle Donningtonu. Saxon su također svirali na tom festivalu, i očito puni dojmova, na sljedećem albumu, Denim And Leather objavili pjesmu posvećenu tom događaju. Inače, moj stav o Saxonu se dosta mijenjao kroz godine. Kad sam se prvi put dočepao njihovih ploča Strong Arm Of The Law, The Eagle Has Landed i Denim and Leather nisam bio ne znam kako oduševljen. Iron Maiden su mi se tad činili 1.000 bolji u svakom pogledu. Onda sam ih, kontra cijelog svijeta, počeo intenzivno slušati kad su objavili album Innocence Is No Excuse pa Rock The Nation a najviše ih volim iz faze albuma Destiny, koji je bio snimljen s ciljem prodora na američko tržište. Na žalost u tom naumu nisu uspjeli ali mene za to boli đon jer sam ja dobio fantastičan album. Kasnije su se opet prožestili pa sam ih opet stavio na čekanje. No, kako su koncertno regularno aktivni, kroz godine sam ih gledao dosta puta (najviše na SRF-u, naravno) ali i na Bang Your Head-u, koncertima u Londonu, Zagrebu i Ljubljani. Saxon su jako omiljeni u Švedskoj što je brdo ljudi na ovom njihovom koncertu i potvrdilo. Byff Byfford je bio u odličnoj formi a o bendu je suvišno trošiti riječi. Ne znam zašto ali ovo mi je bio jedan od njihovih najboljih koncerata. Valjda sam bio tako raspoložen a bend je samo napravio ono što najbolje zna: heavy metal thunder!
Moram spomenuti da se paralelno, u isto vrijeme na Sweden stage-u održavao koncert grupe Venom. Teško mi je pojmiti kako su organizatori mogli staviti takva dva benda, praktično iz iste branše, NWOBHM, u isto vrijeme. Nije da sam nešto lud za Venom-om ali ne bih imao ništa pogledati ih na festivalu kad su već tu. Kad smo već kod njih, oni su jedini bend čij je nastup debelo kasnio od kad ja idem na SRF a to je od 2004.!
Prvi put od te 2004. mi se dogodilo da između headlinera i benda na manjoj pozornici biram manji. Zadnji headliner su bili „domaćini“ In Flames a „mali“ bend također Šveđani Treat. Ali razlika između ova dva benda je kao razlika između neba i zemlje! Treat su jedni od rodonačelnika švedske škole melodičnog metala (zajedno s Europe; nekako su se u isto vrijeme i pojavili na sceni). Još je veća razlika u statusu koji ta dva benda imaju kod mene. Na Treat sam „slab“ još od 1988. kad sam ih prvi put vidio na Monsters of Rock festivalu u Njemačkoj, u Scweinfurtu. U međuvremenu sam ih gledao još puno puta, ali nikad dovoljno da bi ih se zasitio  Ovo je bio već treći put na istoj turneji da sam ih gledao, prvo na Frontiers festivalu, gdje su snimili live album i dvd, te na H.E.A.T. festivalu u Njemačkoj. Na žalost samo sat vremena za njihov nastup je bilo premalo obzirom na količinu dobrih pjesama koje imaju. No i na Ready For The Taking, Paper Tiger, Get You On The Run, Skies Of Mongolia, Conspiracy i World of Promises sam skakao i pjevao kao da sam klinac i da sam prvi put na koncertu. Mislim da nikad nisam vidio bolji nastup Treata od ovoga. Za pamćenje.
Poslije sam otišao gledati In Flames. Do albuma Battles taj mi je bend bio potpuno nezanimljiv, čak bih rekao i neprihvatljiv. Ako se meni taj album svidio onda pretpostavljam da tipičnom In Flames fanu – nije! To bi mogla biti nekakva logika stvari. In Flames su već jednom bili headlineri SRF-a, mislim 2006. Pamtim da su izazvali totalni „kaos“ u publici, što je teško pojmljivo za suzdržanu švedsku publiku. Iako mi se glazba nije sviđala show je bio spektakularan s puno pirotehnike. Osim očekivanja da ću čuti što više pjesama s zadnjeg albuma očekivao sam i super show, vatromet i slične stvari. No, tu su me razočarali jer je koncert nije bio ništa posebno. Nadao sam se da će se ponoviti situacija kad su headliner bili Volbeat. Koncert sam počeo gledati nezainteresirano, iz zadnjih redova, ne znajući ni jednu njihovu pjesmu, a završio u prvim redovima i kupujući njihove cdove odmah po povrtaku kući. E, to sam se potajno nadao da će mi se dogoditi i s In Flames, pogotovo jer sam se slušajući intenzivno zadnji album nekako adaptirao na njih. Međutim, nije. Koncert sam odgledao kao i svaki drugi od nekog benda kojeg inače ne poznajem. Ovaj put je i švedska publika bila dosta suzdržana, rekao bih, uobičajeno suzdržana. Nije bilo skakanja, divljanja i valova u prvim redovima kao 2006. a nije bilo niti ne znam kakve pirotehnike dok je 2006. nebo gorjelo.

 

 

No, taj zadnji koncert nije ni na koji način pokvario dojam još jednog fantastičnog festivala i još jednog mentalnog punjenja kojeg doživim svaki put kad dođem ovamo.
Nadam se tom punjaču i dogodine…

 

Saša Jurišić

 

VEZANI ČLANCI