27.02.2018. Tko je uzurpirao Kuščevićevu pamet?!

Kategorija: Komentar | Objavljeno: veljača 27, 2018 |

Veliki Göthe je rekao da je bolje da se nepravde događaju nego da se na nepravedan način popravljaju. Jer čineći novu nepravdu, ne ispravljamo staru. No, mnogima su se mnoge napravde učinile kako bi se, tobože, ispravile stare, za koje, onima kojima su se nove nepravde učinile, nisu bili ništa krivi. Jedan od mudrijih poteza Franje Tuđmana bio je omogućavanje otkupa stanova stanarima sa stanarskim pravom.

 

Skoči na video

 

Zakon je usvojen u Hrvatskome saboru u lipnju ’91. A u njemu se na najbezbolniji način uredilo obeštećenje za vlasnike kojima su fašističke ili komunističke vlasti prisilno oduzele stanove, odnosno, stanarima koji su u vrijeme bivše države dobili stanarsko pravo u tim stanovima. Devedeset posto novca dobivenog od kupovine negdašnjih društvenih stanova bilo je namijenjeno ili za obeštećivanje vlasnika kojima su prisilno oduzeti stanovi, ili za kupovinu, odnosno, gradnju stanova stanara koji će morati napustiti dosadašnje stanove.

 

Raznim fiškalskim prilagodbama, izmjenama i dopunama, u suštini dobar zakon s dobrim nakanama, i za stanare i za vlasnike stanova, pretvoren u akt po kojem se čine nepravde. I stanarima s negdašnjim stanarskim pravom, i vlasnicima stanova. Umjesto da se zakonom jasno odredi do kada se vlasnicima stanova mora vratiti novac za prisilno oduzet stan, ili do kada država treba osigurati da stanari sa stanarskim pravom u privatnim stanovima moraju dobiti zamjenske stanove, vlasti su mijenjale zakon češće nego odijela.

 

Jednom su se htjele svidjeti vlasnicima oduzetih stanova, a drugi put stanarima u oduzetim stanovima. Stanarima su, na kraju, oduzeli pravo na drugi stan, te ih zaštitili niskom, za vlasnika stana, nepravednom stanarinom. Time je i jednima i drugima nanijeta velika nepravda. Kako bi mlađi mogli shvatiti o kakvoj je nepravdi riječ, pokušat ću, ukratko, pojasniti način kupovanja, odnosno, dobivanja stanova u bivšoj državi. Većina tvrtki, koje su tada bile u društvenom vlasništvu, dakle, svojina svih građana a ne države, formirala je stambene fondove u koje su radnici iz svojih plaća izdvajali dio novca. Što bi trebalo, i u ime društvene solidarnosti, ali i da se i na taj način, daleko boljom stambenom politikom, zadrže mladi u Hrvatskoj, i danas činiti.

 

Stanove iz stambednog fonda dobivali su zaposleni u tvrtkama. Je li bilo nepravdi i privilegija? Bilo je, ali daleko manje nego danas. Kadrovi, i oni partijski, i ovi partijski – HDZ-ovi, HNS-ovi, SDP-ovi, HSU-ovi … – oduvijek su dobro prolazili. Dakle, kada ste u onoj državi dobili od svoje tvrtke stan, mogli ste ga zamijeniti zbog povećanja obitelji ili, recimo, zbog vama pogodnije lokacije za odlazak posao. Tako su mnogi zamijenili tvrtkin stan za stan koji je ili u vrijeme NDH ili u vrijeme socijalističke Hrvatske, prisilno oduzet politički nepodobnima. Nakon hrvatskog osamostaljenja mogli su se otkupiti svi stanovi, osim onih privatnih, prisilno oduzetih. Nepravda je nepravdu sustizala. Za koliko su novca otkupljivani tzv. društveni stanovi?

 

Za povoljniju cijenu od tržišne. Što je na to utjecalo? Politička volja ondašnjih vlasti, odnosno, Franje Tuđmana, te činjenica da je veliki dio stanova u društvenom fondu izgrađen novcem radnika. Je li na taj način napravljena nepravda onima koji nisu bili u mogućnosti otkupiti stanove? Bez sumnje. No, najglasniji protivnici otkupa društvenih stanova po povoljnijim cijenama bili su vlasnici kuća. Zašto? Jer su svoje kuće gradili zajmovima, nepovratnim i povratnim. Znam i one koji su, zbog velike inflacije, zajmove koje su trebali otplaćivati još godinama, otplatili u cijelosti s pola plaće. Tko je na kraju platio cijenu te inflacije? Svi. Gdje je završio novac od prodaje društvenih stanova? Svugdje, jedino je jasno da se tim novcem nisu gradili novi stanovi, te da se s tim novcem nisu obeštećivali vlasnici otetih stanova.

 

Sada, 27. godina nakon što je Tuđman donio jedan za kakvo-takvo zdravlje nacije dobar zakon o otkupu stanova u stanarskom vlasništvu, Plenkovićeva vlast, na inicijativu hrvatske nepotrebne stranke, odnosno, ministra Predraga Štromara, koji je glasao za trgovinsku koaliciju kako bi se uhljebio, radi nepravdu nad nepravdama. Izmjenama Zakona o najmu stanova, pod koji su potpali i bivši nositelji stanarskih prava u privatnim stanovima, ukinut će status zaštićenog najmoprimca. Koliko je takvih stanara? Gotovo devet tisuća u nešto manje od četiri tisuće stanova. Riječ je, naravno, o starijoj populaciji, koja ni sa zaštićenom stanarinom ne može sastaviti kraj s krajem. Od HNS-a i Štromara nitko pametan ne može očekivati bilo kakvu pravdu, poštenje ili, ne-daj-bože, socijalnu zaštitu. Štromar pripada skupini političkih nametnika koji pogoduju sebi, svojima i onima koji im to pogodovanje omogućuju. Dakle, HNS čini novu nepravdu uz pomoć HDZ-a. Koji je ostavrio državu – kao što je i obećavao – s bogatom manjinom i siromašnom većinom. Kome pogoduje Štromar? Svojima. Za pravdu i siromašne mu se fućka.

 

Nadam se da su SDP-ovci, sada kada gledaju na karambolirani HNS s distance, progledali, te da shvaćaju da su godinama održavali na životu male političke kramare. Šlag na ovu tužnu priču stavio je još prije Štromarove grozomorne intervencije ministar Lovro Kuščević. Stanare u privatnim stanovima nazvao je komunističkim poslušnicima i uzurpatorima. Da, da, ima uzurpacije, i stanova, i pameti. Mole se uzurpatori da ministrima vrate pamet. U nacionalnom je interesu.

 

VEZANI ČLANCI