20.02.2018. Izvest će nas Bernardić iz veljače u Ožujak!

Kategorija: Komentar | Objavljeno: veljača 20, 2018 |

Glupost nema granica. Naročito ona koju izvali neki od balkanskih političara. Vijest koju je vascelom srpskom narodu priopćio ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, prešla je, naravno, granice Srbije, Balkana i Europe. Prosudite po čemu. Dačić, kojeg sam imao prilike nekoliko puta slušati na sjednicama OESS-a, sazvao je izvanrednu press konferenciju, na kojoj se pohvalio s velikim diplomatskim uspjehom. Kojim? Onim Vučićevim u Hrvatskoj? Ne, Burundi je povukao priznanje nezavisnosti Kosova.

 

Skoči na video

 

Tko ili što – vjerujem da su se pitali mnogi Srbi, koji ne znaju da Burundi uopće postoji – povlači priznanje o nezavisnosti Kosova? Burundi, jedna od najsiromašnjih zemalja na svijetu, ali i jedna od najmanjih afričkih zemalja, stješnjena Ruandom, Tanzanijom i Kongom. I nakon što je Burundi povukao priznanje Kosova, u Srbiji, na Kosovu te u čitavome svijetu, više neće biti ništa isto. Znadete onu narodnu; besposleni pop i jariće krsti. Nakon što se Vučić propisno izreklamirao i u Hrvatskoj, mora se i mali Sloba nečim pohvaliti. Vijest je to mjeseca.

 

Ali za rubriku vjerovali ili ne. Naravno, ne podcjenjujem Burundi, ali njegovo povlačenje priznanja Kosova imat će na odnose na Balkanu isti efekat kao što mongolske koze podno Tibeta imaju utjecaj na rast paradajza u dalmatinskim staklenicima. No, političku demagogiju i glupost ne treba uvoziti. Imamo ih na pretek i u Hrvatskoj. Iako se predstavlja demokratom, iako tvrdi da će SDP reformirati Hrvatsku – a SDP je, uči nas iskustvo, reformatorska stranka samo kad je u opoziciji – Davor Bernardić se gizda jednoumljem. „Ponosan sam što je program SDP-a prihvaćen jednoglasno“ – busao se Bernardić pred novinarima.

 

Prije nego što su ga izglasali, svi kao jedan, mnogi SDP-ovi vrhovnici nisu program ni vidjeli, a kamoli pročitali. A da i jesu, nije valjda da svi misle isto. Ako svi misle kao jedan, onda je to nemisleća, jednoumna stranka. U kojoj svi članovi – koje li demagogije – pišu program. Kad ga pišu svi, ne piše ga, zapravo, nitko. Ako žele progres društva, politički bi program trebali pisati progresivci, a ne demagozi. Ljudi od ideja, oni koji su nekoliko koraka ispred, oni čiji um strši nad ostalim, sljedbeničkim umovima.

 

Program treba biti daleko više od zbroja želja mase. Program pišu ideolozi, a SDP-u kronično nedostaje ideologije. Vođe ne slijede narod, vođe narod vode. Nikad napredak nije donijela masa, već genijalni pojedinci. Takvih nema, naravno, ni na Iblerovu, ni na Trgu žrtava fašizma. Što Bernardić i Plenković čak i ne skrivaju. Umjesto da vode, skrivaju se iza raznih komiteta, predsjedništava i odbora. Umjesto da narod bombardiraju novim idejama, i Bernardić i Plenković glume dnevne komentatore. Vođe moraju biti i iznad partija i ispred društva.

 

Ako nisu, riječ tek o činovnicima izabranim od činovnika. Koliko Bernardić uopće zna o socijaldemokraciji, vidljivo je iz njegova jučer održanog govora u Čakovcu. Za Bernardića je socijaldemokratsko društvo ono u koje siromašnima daje više. Ne ide Bernardić tako daleko da bi barem propagirao bogatije društvo, kao što, uostalom, ni europski socijaldemokrati više ne zagovaraju pravedniju preraspodjelu bogatstva.

 

Otkud onda uopće i nedoumica o uzrocima nepopularnosti tobožnje ljevice?! Ljevica se svela na lažnu socijaldemokraciju, a ta lažna socijaldemokracija je prihvatila neoliberalni kapitalizam kao gotovu, nepromjenjivu stvar. Socijaldemokrati su potpisali potpunu kapitulaciju pred kapitalizmom. Svijećom treba tražiti ideju koja bi nadišla kukavičku predaju europske socijaldemokracije, započetu Velikoj Britaniji u vrijeme prodora Tonyja Blaira. Upravo je Blair – potpunim približavanjem Laburista političkom centru – stavio znak jednakosti između konzervativaca i ljevice. I SDP se silno trudio što više približiti centru. Toliko da između njega i HDZ-a, kada je kapital u pitanju, više i nema nikakve razlike. Građani su to shvatili i zato više ne glasaju za SDP, koji je postao light HDZ. SDP i ne govori o pravima onih koji žive od svojega rada, već mu je jedino na pameti razvoj poduzetništva, odnosno, kapitalizma. Kakvog? Ovakvog kakav jest. Umjesto da se približi radnicima i sindikatima, SDP radnike i sindikate ni ne spominje.

 

Kada bi se Davor Bernardić i sudario s radnikom na cesti, ne bi ga prepoznao. Zato Bernardić govori da će – dođe li on na vlast – a neće, naravno, doći tih njegovih pet minuta, siromašni dobiti više. Njegova bi Vlada, vidi vraga, više pomagala socijalu. Umjesto da socijalu iskorijeni ili je učini neznatnom. Bernardić se umjesto preraspodjele bogatstva, umjesto zapošljavanja mladih, zalaže za to da mladi dirinče godinu dana za dvije tisuće kuna. Što nakon toga? Na ulicu. Ili u Irsku. To što su i predsjedništvo i glavni odbor prihvatili neljevičarski SDP-ov program, a da je neljevičarski razabirem iz Bernardićevih neoliberalnih obećanja, potvrđuje jedino to da je SDP i dalje bezidejna, sljedbenička stranka, stranka bez identiteta. Zato je onima koji plješću ispodprosječnosti jedino važno da uhvate još jedan mandat, a ne kakva će Hrvatska biti sutra. Zato je Bernardić je povikao odlučno: „Za mnom, ja ću vas izvesti iz veljače u ožujak!“ Tko zna, možda im, kao u dva navrata prije, vlast sama padne u krilo, možda HDZ sam sebe pobijedi. Tad nastupa Bernardić, a potom i naše muke.

 

VEZANI ČLANCI