19.03.2018. SDP podupire sve veće razlike!

Kategorija: Komentar | Objavljeno: ožujak 19, 2018 |

Je li normalno da se SDP nudi HDZ-u u vrijeme kada HDZ-ova saborska većina ovisi, primjerice, o zastupniku koji je – tvrdi DORH – kao premijerov šef kabineta krao državni novac pomoću dnevnica, ili o za korupciju optuženom Bandiću, ili o HNS-u, hrvatskoj nepotrebnoj stranci i najlažljivijem političaru u povijesti Hrvatske, Ivanu Vrdoljaku? Nije normalno. Dokaz je to SDP-ove slabosti. SDP-ove bezidejnosti. SDP-ove nemoći.

 

Skoči na video

 

SDP-ove krize identiteta. Pohvale Davora Bernardića premijeru Andreju Plenkoviću zbog toga što će HDZ staviti na dnevni red ratifikaciju Istambulske konvencije, bezrezervna podrška SDP-ovca Joška Klisovića političkom protivniku Plenkoviću za predsjednika Europske komisije, neprestano SDP-ovo cmizdrenje zbog Plenkovićeva, odnosno, HDZ-ova ignoriranja najjače opozicijske stranke, SDP-ova pohvala HDZ-ovim poreznim mjerama, samo su dio svemirskih promašaja s Iblerova trga. I bez većine u Saboru HDZ će s takvim SDP-om moći vladati tako dugo dok mu ne dosadi.

 

Kako Zlatko Komadina, jedan od najutjecajnijih SDP-ovaca, može javno hvaliti poreznu reformu Zdravka Marića, koja se temelji na jačanju najimućnijih i osiromašenju najsiromašnijih?! U Hrvatskoj živi 120 supermiljunaša i 12 tisuća malo manjih milijunaša te 330 tisuća onih kojima ovrhe vise nad glavom, a SDP hvali takav sustav! Pa, pobogu, kakva je to ljevičarska stranka? SDP nema niti jednu jedinu ideju kako riješiti financijske probleme 330 tisuća građana u blokadi. SDP nema niti jednu jedinu ideju kako riješiti gnojnu ranu hrvatske države, pravosuđe.

 

Na SDP-ovoj konvenciji bile su samo dvije središnijice sindikata, i to one koje su na državnim jaslama, ali nije bilo jedinog relevatnog radničkog sindikata. Zašto? Jer SDP i ne zna što su stvarni problemi radnika. SDP ne prepoznaje radnike. SDP ne prepoznaje stvarne probleme u proizvodnji. SDP je, uostalom, dva puta bio na vlasti, i oba puta je smanjivao radnička prava. Umjesto da svakoga dana bombardira javnost rješenjima, primjerice, kako smanjiti lokalnu samoupravu koja broji 556 jedinica, kako smanjiti birokraciju, umjesto da predlaže kako obuzdati najveću korupciju u Europi, SDP se prijetvorno, s vremena na vrijeme, nudi HDZ-u za strateškog partnera.

 

Kao da je Bernardić ljubomoran zbog toga što se besprizorni Vrdoljak i Štromar gotovo svakoga dana druže s Plenkovićem. SDP-u i onima koji vrh stranke savjetuju umjesto autohtone, od HDZ-a radikalno drukčije politike – jer nas je ova dosadašnja čvrsto ukotvila na europsko dno – vodilje su im medijske špekulacije. Jedna od njih – netočna, zlonamjerna, promašena – glasi da je Ivica Račan dopuštenje da SDP na lokalnoj razini koalira sa HSP-om i HDZ-om, proglasio civilizacijskim iskorakom. Ivica Račan je te 2005. zbog nemoći SDP-a kalkulirao, kao što danas, uostalom, kalkuliraju mnogi SDP-ovci umjesto da rade, da predlažu, da se nametnu idejama i novim politikama. Kada sam Ivicu Račana nekoliko mjeseci prije smrti pitao zbog čega nakon neuspjela pokušaja 2003. ponovo želi biti premijer, barem dvije godine, a dvije bi to mjesto prepustio Ljubi Jurčiću, kazao mi je – a to je u Vježbanju demokracije ostalo kao trajno svjedočanstvo – da za to postoji njegov osobni razlog.

 

Želi dokazati da nije kukavica, te da zna donositi i te kako bolne odluke. Na pitanje što smatra svojim najvećim promašajima, naveo je dvije stvari. Koaliciju sa HSP-om, za koju je SDP platio nevjerojatno veliku cijenu, te neznanje da njegova Vlada javnosti prezentira svoje uspješne poteze. Sjetite se tko je bio Račanov PR-ovac? Krešimir Macan. Besmislene medijske špekulacije o tzv. velikoj koaliciji dvije bezidejnih, uništavateljskih stranaka, SDP-ovci gutaju kao somovi. Nakon jednog takvog podmetanja Siniša Hajdaš Dončić je blebnuo da bi velikom, crveno-crnom kolaicijom HDZ skinuo stigmu lopovske, a SDP stigmu komunističke stranke. Ne bi, naravno, jer lopov ne postaje poštenjakom samo zato što sjedi uz poštenjaka, niti ružan tip ne postaje lijep samo zato što sjedi kraj ljepotana. A još bi manje SDP i HDZ velikom kolaicijom skinule stigmu nesposobnih, bezidejnih, upropastiteljskih stranki, koje uporno na vlast dovode hrvatski glasači. Biraju, valjda, između manjih zala. Raznih živih zidova i mostova s jedne strane, i HDZ-a i SDP-a s druge strane.

 

Takvi smo, valjda, kakvi su nam HDZ i SDP, nimalo bolji. Zato se nemojmo zavaravati. Niti jedan jedini zagovaratelj velike koalicije – velika bi bila samo po političkoj besmislenosti – poput, primjerice, Milijana Brkića, koji sanja dan kada će HDZ i SDP razgovarati bez ideoloških razlika – mada stranke različitima čini upravo ideologija, jer stranka bez ideologije je kao crkva bez oltara – ili Zlatka Komadine, koji je prije nekoliko tjedana govorio jedno, a danas govori nešto sasvim drugo, ne pojašnjavaju kako bi SDP i HDZ pomirili porezne politike?! Ne bi ih morali miriti, jer su ili iste ili slične. Kao što su, uostalom, iste ili slične porezne politike SPD-a i Merkeličine stranke.

 

Zato što su socijaldemokrati izdali one koji žive od svojega rada, ljevica doživljava izbornu katastrofu za katastrofom u čitavoj Europi. Pročitajte program SDP-a i pokušajte uočiti što on obećava radnicima. Ništa. Nema tu niti jedne poštene ideje. Zato je već ostarijelim političarima u SDP-u jedina šansa da prije mirovine osjete slast vlasti, da koaliraju sa HDZ-om. Tužno, ali, na žalost, istinito. Još je tužnije to što ljudima poput Komadine ili Ostojića Davor Bernardić i dalje vjeruje. Da su išta valjali, Hrvatska bi danas bila drukčija, a SDP još na vlasti. Ima u SDP-u od Bernardića daleko gorih.

 

VEZANI ČLANCI