17.11.2017. Tragikomična Škegrina istina

Kategorija: Komentar | Objavljeno: studeni 17, 2017 |

Da ga sluša netko tko ne zna ama baš ništa o Borislavu Škegri, a dolazi, slučajno, iz neke uređene države, pomislio bi, na temelju Škegrine verbalne ekonomike, da je riječ o kakvom, njemu, eto – velike li sramote – nepoznatom nobelovcu, nekakvom vrag-bi-ga-znao-zašto zatajenom Keynesu, Krugmanu ili Stiglitzu.

 

Skoči na video

 

Da ga netko takav, neinformiran, sluša kako drži prodike o državnoj ekonomiji i funkcioniranju institucija, pomislio bi da je Škegro bio ministar gospodarstva u južnokorejskoj, japanskoj ili njemačkoj vladi. Teško da bi građanin neke imalo uređenije države mogao i pomisliti kako je ipak riječ samo o prepotenciji. A prepotencija Borislava Škegre je bila i ostala u velikoj disproporciji ili nesrazmjeru s njegovim talentom i uspjesima kao potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarstvo.

 

Bilo bi doista nekom iz uređene države neshvatljivo da tipovi najzaslužniji za propast nacionalne ekonomije paraju oblake nosom, da se šepure kao da su građanima osigurali blagostanje veće nego Švicarcima, Norvežanima i Šveđanima zajedno. Svjedočeći pred saborskim istražnim povjerenstvom Škegro je zvučao tragikomično, kao kad nogometaš iz neke županijske lige na presici glumi Messija. Škegrin pandan, s druge strane stola, bio je SDP-ovac Gordan Maras, s kojim ima problema i šef istražnog povjerenstva Orsat Miljenić. Zapravo, Maras ima – kao i Škegro – najveći problem sa samim sobom, sa svojim egom koji je u odnosu na političke rezultate kao Velebit prema krtičnjaku.

 

Kad se takve veličine sukobe leti – paperje. Nije se teško složiti s tvrdnjom Zdravka Mršića, prvog predsjednika Fonda za privatizaciju, izrečenoj nedavno u Vježbanju demokracije, da članovi istražnog povjerenstva čak ni suvislo pitanje ne znaju postaviti a kamoli otkriti neke od tajni vezanih uz Agrokor. U državi u kojoj se laž nagrađuje a istina kažnjava, u državi u kojoj je sve više siromašnih, u državi iz koje građani bježe kao da će svakoga časa biti izloženi razornom cunamiju, u državi u kojoj je najbolja preporuka za posao ili partijska knjižica ili rodijačka veza, jedan od onih za čije su vladavine udareni temelji nepotizma, korupcije i birokratskog kaosa tvrdi da nema, ili, točnije, nije bilo paralelnih vlasti, izakulisnih odluka. Prodavač političke magle uvjeravao je članove povjerenstva da Ivić Pašalić – kada je o privatizaciji riječ – nije ni o čemu odlučivao.

 

Pašalić je u Fondu za privatizaciju imao samo trinaestinu utjecaja na odluke – jedna je od tragikomičnijih Škegrinih tvrdnji, ravna onoj da se odluke tko će što drpiti – jer je privatizacija bila klasičan drp sistem – nije donosila mimo institucija. U cijelom se zapadnom svijetu odluke donose u stvarnim, neinstitucionaliziranim centrima moći, a te odluke onda, naravno, provode Vlade uz pomoć sve beznačajnijih parlamenata, samo se u jednoj od najkorumpiranijih, pravno najneuređenijoj te u gotovo svim segmentima kaotičnoj zemlji odluke donose u institucijama. Ako to nisu obmane, onda su – jasno je kao dan – bedastoće. Parlamentarna demokracija je sve više manipulacija, a to tko s kime manipulira jasno je upravo iz svjedočenja nekad visoko pozicioniranih dužnosnika. Većina njih se ničega ne sjeća i ni za što nije odgovorna, a manji dio, poput Škegre, uvjerljivošću šibicara tvrdi da nije bilo laži, nije bilo prijevara.

 

Nitko nije ništa ukrao i nitko – pa ni premijeri – nije nikoga vidio da krade. A gdje su pare? Isparile. Obzirom koga sve na salušanje pozivaju, obzirom kakva sve pitanja postavljaju, obzirom kojim su se sve neznanjima oboružali, članovi istražnog povjerenstva neće otkriti ni gdje je kvaka na vratima saborske dvorane a kamoli istinu o tome tko je kriv za jučerašnje i današnje makinacije u Agrokoru.

 

Je li onda svrsishodnije šutjeti? Nije. Treba govoriti. I to javno, jer se samo na taj način može spoznati ipak i jedna istina. Koja? O bijedi hrvatske politike. O bijedi hrvatskoga pravosuđa. Posebno sudstva, koje je proslavio još jedan sudac. Koji? Onaj koji je odredio požeškom županu Tomaševiću mjeru zabrane približavnja supruzi Mari. I to na na pet metara! Postoji osnovana sumnja da je župan fizički i psihički maltretirao ženu a sudac donosi mjeru zabrane približavanja na pet metara. Idiotizam par exellance. I takvi nam suci dijele pravdu? I s takvim sucima mislimo izgraditi pravnu državu? Sudac nasilniku, samo zato što je HDZ-ov silnik, suprugu dovodi u pogibelj, umjesto da nasilnika ekspresno izbaci iz kuće do okončanja postupka.

 

Ili, još veći nonsens; iako je sumnjivih odluka sudaca trgovačkih sudaca na tisuće, DORH-u do sada niti jedna ili nije bila sumnjiva ili niti za jednu – do slučaja Malenica – nije uspio skupiti kakve-takve dokaze. Smak je to bilo kakve čak i iluzije o tome da će Hrvatska ikad postati poželjnije mjesto za život. Nitko nije u stanju uništiti Hrvatsku kao što je mi sami uništavamo. I rat je bio kamilica naspram pljački.

 

VEZANI ČLANCI