16.02.2018. On zna, i mi bismo trebali znati

Kategorija: Komentar | Objavljeno: veljača 16, 2018 |

Slažem se s većinom odgovora koje je na pitanje „Kome bi odgovarao Picula kao predsjednik Hrvatske“ dala Ivanka Toma u Jutarnjem. No, imam potrebu, kao Piculin drug, kao novinar i političar koji je s njim – tako se to kaže kad nedostaje pravih riječi – usko surađivao, surađuje i, bude li obostrane želje, surađivat će i ubuduće, dati i svoje odgovore na kolegičino pitanje. Zapravo, pokušat ću odgovoriti na malo drukčije formulirano pitanje: „Što bi Hrvatska – a Hrvatska, su, jasno, građani – dobila postane li Picula predsjednik države?“ I zašto o novom predsjedniku naveliko razmišljati u trenutku kada trenutna predsjednica može vladati, a vjerujem i da hoće, još dvije godine?

 

Skoči na video

 

Jesu li ta preuranjena pitanja posljedica sezone kiselih krastavaca, odnosno, pomanjkanja pravih, intrigatnih tema? Ako nisu, a smatram da nisu, tada znači da je javnost zdvojna treba li Kolindi Grabar Kitarović dati još jedan mandat, ili tražiti spas u nekom za kog se pretpostavlja da bi bio bolji. Treba tražiti boljeg predsjednika. Predsjednika sa stavom, predsjednika koji će uistinu biti državnik, predsjednika koji neće mijenjati mišljenja brže nego što mijenja kravate ili haljine, predsjednika koji se neće povinovati svakom povjetarcu iz američkog veleposlanstva, predsjedniku koji neće voditi vanjsku ili unutarnju politiku tako da se ulaguje glasačima, predsjednika koji neće svoje stavove i interese Hrvatske prilagođavati željama i interesima Bruxellesa, Berlina ili Washingtona. Hrvatska treba, kao nikad prije, predsjednika koji neće favorizirati polusvijet i retrogradne ideje. Kao što to čini Grabar Kitarović.

 

Ako predsjednika države biramo na neposrednim izborima, onda taj predsjednik mora biti moralni stup, jedinica mjere za političku korektnost i principijelnost, osoba širokoga svjetonazora i najširih političkih spoznaja. Sve to Tonino Picula kao predsjednik Hrvatske može biti. Ima – za razliku od Grabar Kitarović – veliko političko iskustvo, ali i političku zrelost, mudrost državnika. Tonino Picula, siguran sam, ne bi dozvolio da mu bilo tko nametne trenutak u kojem će zvati u posjet svog, prihvatimo to na čas kao gotovu stvar, kolegu iz Srbije, niti bi u tom susretu bio inferioran Aleksandru Vučiću. Uz Piculu Vučić ne bi odigrao predstavu za srpsku javnost, već bi se morao ponašati onako kako se ponašaju gosti suverenih država. Hrvatskoj u ovom trenutku, a potrebe će biti iste ako ne i veće za dvije godine, treba na čelu države ozbiljan političar, državnik kome se nitko neće usuditi čak ni spomenuti kao modućnost a kamoli pred njega doći s gotovom odlukom o tomu da Boris Blažeković postane hrvatski konzul u New Yorku.

 

Na tako tanak led Piculu nitko ne bi natjerao. Ni pod cijenu da stranka koja ga je kandidirala za predsjednika izgubi većinu u Saboru. Picula možda nekima izgleda kao blag čovjek, spreman na kompromise kakvi se, zbog koristi stranaka i moćnika, neprestano čine u hrvatskoj političkoj areni.

 

Ali, kada su stavovi u pitanju, sve je samo ne blag. Naučio je, vjerujem, najviše od Ivice Račana, da povišeni ton i vrijeđanje protivnika nisu dokaz moći već nemoći, te da čvrst argument otvara i najzakračunatija vrata. Posao predsjednika države nije, ako su sa suparničkog političkog spektra, rušiti Vladu i premijera, odnosno, bezuvjetno ih podržavati ako je na vlasti bivša predsjednikova stranka. Niti se predsjednik obračunava sa vladom samo zato da bi podigao svoj rejting.

 

Zbog istih razloga predsjednik ne smije ugađati svima, kao što je to, pod kraj mandata, pokušao činiti Ivo Josipović. I zato je, a ne zbog Milanovića, izgubio izbore. Predsjednik države me smije obećavati da će činiti ono što je izvan njegovih ustavnih ovlasti, ali može, svojom utjecajem, svojom moći koju je osigurao izravnim izborom, utjecati na vladu da doista čini dobro za Hrvatsku. Kada sam postao voditelj izaslanstva Hrvatskoga sabora u Parlementarnoj skupštini OESS-a, Picula je bio potpredsjednik Parlamentarne škupštine, a prije toga, osam godina šef hrvatskog izaslanstva. Izvjesno smo vrijeme skupa putovali te se međusobno upoznavali.

 

Kada je izabran za zastupnika u Europskom parlamentu, na svakom skupu, bilo da smo bili u Americi, Europi ili Aziji, strani su političari s izuzetnim poštovanjem govorili o Piculi. Piculina je najveća vrijednost – a to pak pokazuje političku mudrost – da zna što hoće, što može, i što kad treba željeti.

 

Nije sebe vidio kao predsjednika SDP-a, a onda, po logici stvari, hrvatskoj logici, naravno, kao budućeg premijera, ali sam siguran da je dužnost predsjednika države ono što je najbliže njegovim kompetencijama, njegovim sposobnostima, ali i – jednako važno – hrvatskim potrebama. I on to zna. Oni koji prate Glavom kroz ekran, znaju da sam oprezan u prognozama, te da se prognoze koje dajem, ostvaruju daleko preciznije nego one Vakuline o vremenu. Kandidira li se Picula za predsjednika države, a on će to učiniti samo ako ima podršku svoje stranke – koja boljeg kandidata od njega nema – pobijedit će u prvom krugu. Prvi nakon Tuđmana.

 

VEZANI ČLANCI