15.03.2018. Utapa se u naknadnim pojašnjenjima

Kategorija: Komentar | Objavljeno: ožujak 15, 2018 |

Kada su ga na ulasku u Sjedinjene Američke Države carinici pitali što ima za prijaviti, Oscar Wilde im je odgovorio: „Ništa, osim svoje genijalnosti!“ Što je, kako je sam kazao, potvrdio i carinskim obrascem. Pod profesija, Wilde je napisao – genij, a pod bolesti – talentiranost. Kako bi hrvatska predsjednica mogla odgovoriti na ta pitanja? Je li ona imala što prijaviti na ulasku u Argentinu? Je, imala je. Što?

 

Skoči na video

 

Podvojenu ličnost. Što je ulazeći u Argentinu Grabar Kitarović mogla upisati u rubriku profesija? Povjesničarka. A u rubriku bolesti? Opsesija za ispravljanjem povijesti. Dakle, ne trebate se bojati da bi hrvatska predsjednica mogla platiti carinu na – genijalnost, poput Oscara Wildea. Baš suprotno, njoj bi hrvatski iseljenici, naročito oni koji su ’45. sa skrivenim U s unutrašnje strane revera dali petama vjetra, mogli udijeliti koju kunu. Uz kakav portret poglavnika Ante Pavelića. Zašto?

 

Zbog govora kojem se poklonio svaki čestiti ustaša. Evo što je predsjednica besjedila u Argentini, tamošnjim Hrvatima i potomcima Hrvata: „Nakon Drugoga svjetskog rata mnogi Hrvati su upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojemu su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine.“ Tko je tad, uglavnom, bježao iz Hrvatske? Ustaše predvođene Pavelićem, Šakićem, Rojnicom i sličnim izdajnicima. I u kojoj su to državi ustaše potražile prostor slobode?

 

U državi kojom je vladala Peronova vojna hunta. Ni D od demokracije tada u Argentini nije bilo. Zato Argentina i jest ’45. raširenih ruku primala zločince poput Pavelića ili Eichmanna. Nisu se Hrvati ’45. iseljavali u Argentinu trbuhom za kruhom, kao primjerice krajem 19. i početkom 20 stoljeća, već su bježali. Ne samo od komunističkog prijekog suda, već i od međunarodne pravde, naročito od upornog Simona Wiesenthala, koji je od ’41. do ’45. pregrmio desetak koncentracijskih logora. Zna li iti jednu tu činjenicu Grabar Kitarović?

 

Teško je znati što predsjednica zna. Još je teže znati što misli, jer jedno govori u Zagrebu, drugo u Istri, treće u Vukovaru, četvrto u Sjevernoj, a peto u Južnoj Americi. Grabar Kitarović mijenja stavove ovisno o publici. Ako je publika naklonjena lijevo, partizanima, poput, recimo, Istrijana, tada sa simpatijama govori o partizanskom pokretu, kojeg je, naravno, vodio Josip Broz, u čiju se vilu uselila, mada je, prisjetite se, sve vrijeme predsjedničke kampanje govorila da joj ne pada na pamet voditi državu iz negdašnje diktatorove rezidencije.

 

Koliko je principijelna govori i činjenica da nije sebe iselila iz vile, već je iz Titove vile izbacila Titovu bistu. Od tog trenutka pametnima je jasno s kim imaju posla. Ove druge predsjednica može do mile volje navlačiti za nos. Zna li itko kakva je zapravo Grabar Kitarović? Kakva je dokazuje i društvo u kojem je prisegla za hrvatsku predsjednicu. S kim si, takav si. A predsjednica se druži s polusvijetom, sa širiteljima mržnje, s osobama s kojima se časnim ljudima neugodno voziti čak i u tramvaju.

 

Pa, sjetite se, verbalno zagovara jedinstvo, a potom glorificira one koji jedinstvo razbijaju. Grabar Kitarović je govorom u Argentini iznegirala partizanski, narodnooslobodilački pokret, a onda i na Ustav Republike Hrvatske, koji se poziva ne na tekovine Ante Pavelića već Josipa Broza Tita. Nije se predsjednica željela samo svidjeti argentinskim Hrvatima. To što je ona tamo izgovorila, izgovara društvo s kojim se druži na domjencima, inauguracijama i večerama. Predsjedničina argentinska priča o ustašama kao širiteljima domoljublja i slobode još je jedan dokaz nekonzistetne politike, ideološkog bauljanja te pomanjkanja bazičnog poštenja. Osim domaćih povjesničara i političara, na argentinski govor reagirao je i direktor Centra Wiesenthal, poznati lovac na naciste dr. Zuroff: „Predsjednica Grabar Kitarović pokušala je opravdati neke od najvećih zločinaca Drugog svjetskog rata. Samo je pitanje je li to napravila iz divljenja prema tim ubojicama ili neznanja o njihovom bijegu“.

 

Hrvatska predsjednica je uzvratila da su Zuroffova tumačenja njezina govora promašena. Svi koji doživljavaju govor Grabar Kitarović kao ulagivanje fašistima koji su pobjegli od odgovornosti u Argentinu su zlonamjerni. Ali nije zlonamjerna predsjedničina tvrdnja da Zuroff nameće kolektivnu stigmu hrvatskom narodu i hrvatskom iseljeništvu. Što se nigdje u Zuroffovoj izjavi ne vidi, kao što se iz govora Grabar Kitarović jasno vidi kako tretira one koji su ’45. došli u Argentinu. Njena naknadna pojašnjenja svjedoče o tome kako nastoji između svojih teza i hrvatskoga naroda staviti znak jednakosti. A to baš i nije u demokratskom duhu. Predsjednica je obraćajući se Argentincima trebala jasno izgovoriti to što misli o Paveliću, NDH i ustašama, a ne sve njih umotati u tobožnju čežnju za pravdom i slobodom.

 

VEZANI ČLANCI