14.02.2018. Prvaci u cupkanju!

Kategorija: Komentar | Objavljeno: veljača 14, 2018 |

Kada sam u ponedjeljak pitao prijatelja za koga bi glasao na predsjedničkim izborima, odgovorio mi je kao iz topa: „ Za svakog, samo ne za Kolindu Grabar Kitarović!“ Zatražio sam objašnjenje: „Zašto za bilo koga drugoga, samo ne za nju?!“ Odgovorio mi je: „Sramoti nas, populistkinja je, huška na one drukčije, mijenja mišljenja kao čarape, druži se sa polusvijetom, čak i loše glumi, a i Aleksandar Vučić ju je pojeo za doručak.“ Iako smatra da se predsjednica ponaša po onoj dubrovačkoj: „Imam srca, imam duše, pa sam kako vitar puše“, drugoga dana Vučićeva posjeta javio mi se prijatelj pokajničkim glasom: „Oprosti, ipak gospođu Grabar Kitarović ne bih bezuvjetno odbacio kao moj izbor za predsjednika države! Ako baš, pod prijetnjom pištoljem, moram glasati.“

 

Skoči na video

 

Zaintrigiralo me zbog čega u samo nekoliko dana promijenio mišljenje. „Nakon što sam pročitao da je moguća desničarska alternativa general Željko Sačić, shvatio sam da Grabar Kitarović i nije najveće zlo!“ Svako zlo za neko dobro. Svašta je otkrio kratki, službeni posjet srpskog predsjednika, pa i to da je predsjednica – koja u komunikaciji, diplomaciji i manipulaciji Vučiću nije ni do koljena – jako uvrijedila i uzrujala zadriglu desnicu, onu kojoj nakon šatorašenja nije dopala neka mrvica sa stola. Je li Grabar Kitarović rasrdila nepodmirenu desnicu pozivom Vučiću? Ne toliko pozivom, koliko tvrdnjom da protiv Vučića demonstriraju politički marginalci. „Vi ste heroje iz Domovinskog rata – prijekorno će Sačić predsjednici – pravdoljubive i istinoljubive ljude, stradalnike i hrvatsku žrtvu grubo oklevetali…

 

Pa kako Vas nije stid i sram prosvjednike koji su mirno, civilizirano, kulturno i javno, na zakoniti i demokratski način, iznosili svoje političke stavove, različite od Vaših, nazvali marginalcima?!“ Sačić predsjednici poručuje da vlada oholo, umišljeno, tašto i hladno, samo razumom. Malo ograničenim. Vjerujemo – piše u ime tihe većine Sačić – ne zadugo. A tko bi ako ne bi Grabar Kitarović? Sačić! I to je natjeralo mog prijatelja da primijeni onu: „Nikad ne reci nikad!“ Sačić sebe predstavlja kao glas tihe većine. No, kad demagozi i populisti barataju pojmovima poput većine, većina vam može značiti i nekoliko stotina ili, najviše, nekoliko tisuća.

 

Do milijun glasača fali mnogo nula. Nije moj prijatelj jedini promijenio mišljenje o predsjednici. Promijenit će ga, u ime stranačke stege, i Josip Đakić, koji glasnogovori da će branitelji – jasno, koje on predstavlja, a i tih je do većine prekratko za nekoliko nula – duboko razmisliti (kao da je misliti isto što i orati) hoće li podržati Grabar Kitarović. Koja, naravno, može mirno spavati, jer će šatoraši Klemma, Glogoškog, Medveda (koji se junačio protiv hrvatskog heroja Matića, a pred Vučićem se sakrio u mišju rupu) i Brkića za nju i dalje odrađivati posao. Kao što je ona za njih odradila.

 

O tome da je Vučić devedesetih zagovarao Veliku Srbiju ne samo da se nije razgovaralo na Pantovčaku, već ni novinari nisu smjeli Vučića štentati s takvim sitnicama. Predsjednica je naručila pitanja za Vučića, a novinari su na to pristali. Odvažnost da ga pitaju o njegovim huškačkim podvizima skupili su daleko od Grabar Kitarović i njenih potrčkala. Kada su ga novinari suočili s govorom iz ratne ’95. u Glini i pitali ga hoće li se ispričati zbog toga što je tada zagovarao Veliku Srbiju, Vučić je odbrusio: „Isprika? Nema šanse! Izmislili ste Veliku Srbiju!“ Ono što čujete zdravim ušima i ono što vidite zdravim očima, a vidite kako Vučić obećava četnicima u Glini da će živjeti, ako izaberu njega, Nikolića, Šešelja i ostale radikale, u Velikoj Srbiji, Vučić negira. A mogao je ispasti povijesna faca, preporoditelj Srbije da je rekao: „Bio sam mlad i zaveden. Bio sam u krivu. To što sam tada govorio, bilo je pogrešno!“ Dakle, nije se trebao ispričati, već reći da je bio u krivu. Ali krivicu su sposobni priznati samo hrabri, veliki ljudi, a Vučić nije velik, već, jedino, visok.

 

I onoliko koliko je visok, toliko laže. A Vučićeve laži ne smetaju Miloradu Popovcu. Kao što se smješkao i cupkao uz Đinđića i Tadića, tako se Pupovac smješka i cupka uz Vučića, koji ga je za susreta u Hrvatskoj nekoliko puta javno ponizio. Pupovčevo cupkanje uz Vučića uvreda je Đinđića. Uostalom, ono što je Vučić govorio u Glini prije Oluje, te ono što je govorio u Beogradu nakon Oluje – a taj je govor deset puta velikosrpskiji od onog u Glini – znalo se i znatno prije nego što je Vučić došao, prije tri godine, na predsjedničinu inauguraciju.

 

Tada to niti jednom krilu (s kojima se leti samo nazad, nikad naprijed) HDZ-a nije smetalo. Tada nitko nije tražio od Vučića da kleči na kukuruzu. Iako su ga ovaj put zatražili, Vučić je to prkosno odbio, znajući da je pod zaštitom tutora koji su isposlovali da hrvatska predsjednica pozove srpskog predsjednika u Zagreb i počine otapati nataloženi led. Uz omalovažavanje Pupovca, jedan od jadnijih trenutaka dvodnevne demonstracije nadmoći Vučića nad posvađanim i dužnostima koje obavljaju nedoraslim domaćim političarima, je ono trčkaranje i dobacivanje mostovca Bulja Vučiću, koji je hrvatskoj predsjednici donio na dar za Oluje nekoliko ukradenih knjiga rođenih i umrlih. Vraćajući ono što je naše, Vučić je cinično dodao: „Ima još mnogo toga!“ Ali nitko od hrvatskih političara, ali baš nitko – a najmanje će to učiniti servilni Pupovac – da upita Vučića: „A zašto nisi donio sve što ste ukrali?!“

 

Ukratko, ratni huškač, prevrtljivac i lažov, s tonama putra na glavi, očitao je na tuđem, najskliskijem terenu hrvatskim političarima bukvicu. I onima koji su se pred njim sakrili u mišje rupe, i onima koji su za njim dva dana trčkarali i ulagivali mu se. A predsjednica mu se čak i ispričavala. Pa gdje, pobogu toga ima osim u Hrvatskoj!?

 

VEZANI ČLANCI