12.03.2018. Licemjeri se iščuđavaju!

Kategorija: Komentar | Objavljeno: ožujak 12, 2018 |

Tko je Ivica Todorić govorio sam u vrijeme kada je bio na vrhuncu moći. U vrijeme kada su i SDP-ovci i HDZ-ovci, a tu su onda i neizostavne prišipetlje HNS-ovci, otvarali šampanjac, jer je – koje li zablude, kojeg li neznanja, koje li nacionalističke zaslijepljenosti – Hrvatska pobijedila Sloveniju! Čime? Kako? Tako što je Agrokor kupio Mercator.

 

Skoči na video

 

A čiji je tada bio Agrokor? Bog-te-pitaj-čiji, ali vaš, odnosno, naš nije bio. Bio je možda još uvijek Todorićev, ali oni koji su mu davali lovu, znali su da će Todorić zbog somnabulnih poteza izgubiti koncern, te da će Agrokor završiti, kad-tad, u rukama financijskih mešetara. Ruskih ili američkih. Todoriće su slavili kao nacionalne heroje zbog toga što je omogućio da Hrvatska pobjedi Sloveniju. Koje li budalaštine, a te su budalaštine pisali i govorili mnogi tobože ekonomski stručnjaci, proglašavajući Todorića genijem, odmah uz oca nacije, Tuđmana. Odrekli su se, naravno, jednog i drugog. Tuđmana prije – pa su mu se ponovo, selektivno, vratili – a Todorića kasnije.

 

O Todoriću više lijepo ne govore ni oni koji su mu bili godinama ili desetljećima prištekani na karotide i iz njih sisali ekonomsku moć za sebe, obitelj i stranačke drugove. Ono što se zna danas o Todoriću, znalo se, naravno, i jučer. Ali su političari, plaćeni ekonomski stručnjaci i kontrolirani mediji o Todorićima pričali samo što je milo gazdinu uhu. Znalo se sve o kćerkinim dijetama, šeširima, cipelama, torbicama, o snahinim oblekama, o tome što radi zet, o fantastičnom obiteljskom skladu, ali, vidi vraga, nikad nitko nije postavio pitanje otkud vile, dvorci, jahte, helikopteri, cipele koje blagajnica u Konzumu ne bi mogla kupiti ni za svoje dvije plaće, torbice koje su skuplje od godišnje radničke plaće.

 

Todorići su djecu na rođendane i ljetovanja prebacivali helikopterima. Pa, neće se valjda ta zlatna mladež traumatizirati u gužvama poput sirotinje. Todorić je imao ljetnikovac da najatraktivnijem dijelu Jadrana, ali ni za njega nije plaćao ni lipe. Iz svog džepa Todorić nije – čude se danas tobožnji naivci – ništa plaćao. Nitko iz obitelji Todorić ništa nije plaćao iz vlastitog džepa. Sve se plaćalo s Agrokorova računa. Isto je bilo, sjetite se, i s famom o tome kako Tito nikad ništa nije kupio, i nikad ništa nije plaćao, i nije čak ni znao kolika mu je plaća. Jer nije bio materijalist?!

 

Cifralo se i cifra se i danas oko toga. Ako sam protiv toga da se iz službenih prostorija izbacuju njegove biste te briše njegovo ime s ulica i trgova, protiv sam da se od njega stvara natprirodno biće, koje nije marilo do materijalnog. I te kako je marilo, što dokazuje njegov život na visokoj nozi. Ali po luksuzu Tito i Brozovi Todorićima nisu bili ni do gležnja. Todorić se prema Hrvatima odnosio jednako kao što se, svojevremeno, prema Hrvatima odnosio i Khuen Hedervary. S tim da je ipak na Todorića civilizacija, ruku na srce, ostavila trag. Danas se isčuđavati tomu da su Todorići sve plaćali Agrokorovim novcem jest veliko licemjerje. Jer Todorić je svima jasno davao do znanja da je Agrokor njegov, da on može raditi s njim što mu se prohtije, te da u šaci drži i čitavo hrvatsko gospodarstvo.

 

Na prste jedne ruke se mogu nabrojati ljudi koji su mu se javno suprotstavljali i javno kritizirali njegovo poslovanje. Danas bi se svi oni koji su ga slavili, Todoriću napili krvi. Hrvatska posla. Kada sam u Saboru govorio protiv Todorićevog priviligiranog statusa, i pri kupovini tvrtki i pri dodjeli zemlje, te poreznom tretmanu, Ivan Šuker mi je replicirao: „Ne znaš o čemu govoriš!“ Sa Šukerom su se svi složili, konstatirajući da Todorića – kćer, zeta, sinove, snahe, svu rodbinu i tazbinu – treba držati kao malo vode na dlanu. Jer, ako on digne ruke od Agrokora, nastat će u Hrvatskoj sedamdesetsedam sušnih godina. Nitko se od tih pametnjakovića slijeva i zdesna nije zapitao kako je to moguće u Hrvatskoj, ali u Danskoj, Norveškoj ili Švedskoj nije. Svi ti bajni političari dali su todorićima tahijevske prerogative. U kakav mrak tone Hrvatska govore i dvije naoko bezazlene činjenice.

 

Jedna zvuči nevjerojatno, ali je, izgleda, istinita. U Osijeku će biti smijenjena Jasminka Mesarić, direktorica muzeja, jer je dopustila da se na jednoj od izloženih slika pojavi i vagina. Kome je to zasmetalo? Osječanima. HDZ-ovi tvrdostrujaši, a sve su snažniji, utjecajniji i pogubniji, tvrde da je zbog slike vagine Osijek uznemiren. Nije Osijek uznemiren zbog lopovluka, zbog korupcije, zbog bijele kuge, zbog iseljavanja, zbog nepotizma, zbog sve više gladnih, zbog nazadovanja, već zbog vagine na fotografiji. Slučaj drugi. Sin ministra Bošnjakovića postao je predsjednik NO-a ivanićgradske komunalne tvrtke.

 

Bez natječaja, bez potrebnih znanja, bez potrebnih kvalifikacija, ali, opravdava se 25-godišnji Dino, za malu lovu. No, tragičnije od svega je to da gradonačelnik Ivanić Grada tvrdi kako za biti predsjednik NO-a komunalne tvrtke ne treba natječaj, ne treba znanje, ne treba stručna sprema i ne treba nikakvo iskustvo. A što treba? Biti u HDZ-u, a ako si još ministrov sin, kao da si završio deset doktorata.

 

VEZANI ČLANCI