11.10.2017. Teško je s njima suosjećati

Kategorija: Komentar | Objavljeno: listopad 11, 2017 |

Iza Domovinskog rata, u potaji, uz pomoć Banskih i predsjedničkih dvora, uz pomoć, ili, točnije, na poticaj predsjednika Tuđmana te njegovih ađutantskih premijera, odvijao se jedan drugi, profitabilniji, imovinski rat. U tim se devedesetim ožitvotvorilo geslo: „Jednima metak, drugima imetak!“ S ratišta su mnogi borci otišli ravno na burzu, točnije, na ulicu, a tajkuni, poput Todorića, završili su u dvorcima, u vilama. I dok su djecu Todorićevih na rođendane razvažali helikopterima, djeca stoke sitnog zuba – kako je svom narodu tepao Tuđman – kilometrima su, s krulenjem u želucu, pješačila do svojih negrijanih učionica.

 

Skoči na video

 

Sada već stasale sinove i kćeri obične raje, raje koja je zdušno glasala za hrvatsku samostalnost a potom dobrovoljački u rovovima ostavljala kosti, veselio je đeparac za kino ili nove tenisice. U isto je vrijeme Ivica Todorić, uz – lagali su nam debelo – jednak start i slobode, svojoj djeci priuštio život iz bajke. Na čiji račun? Na račun prodavačica koje su u Konzumu rintale za 2800. Ne eura, već kuna. Ali Todorićeva supruga danas na stvarnost gleda drukčije. Zateklo ju je – kao jugoslavenske generale devedesete bunt naroda – kako se javnost odnosi prema njenom Ivici: „Moj suprug je samo radio i radio, a ja sam 40 godina bila sama s mojom djecom.

 

I na godišnjim odmorima nikad nije mogao biti s nama zbog svojega posla i sad nam se to ovako obije o glavu” – patetično će, bez osjećaja za stvarnost, gospođa Todorić za „24sata”. Bilo bi lijepo i pošteno da netko od mnogobrojnih prijatelja Todorićevih, a među njima su vrli ekonomisti, premijeri i predsjednici, obavijesti gospođu Vesnu da je zemlja za koju je i svetke i petke rintao njen Ivica, na dnu dna. Ali nije na dnu, barem ne onom egzistencijalnom – a o moralu todorići, kao i sanaderi, kao i mamići, nikad nisu ni brinuli – obitelj Todorić.

 

Jer je Ivica samo radio, radio i sebi i svojima dvorce izgradio. I sad bi, sugerira gospođa Vesna, milijuni ljudi koji su umjetnici u spajanju kraja s krajem, trebali suosjećati s Todorićima. Mnogima će od muke niz lice kliznuti velika suza. Halo, gospođo Todorić, probudite se iz sna, dignite glavu sa zlatnoga jastuka i pogledajte u što su to političarsko-tajkunski neimari, na čelu s vašim suprugom, pretvorili Hrvatsku. U kaljužu. U kojoj se mi valjamo, a vi iz nekog zabravljenog dvorca, stameno, uz kukavički u inozemstvu sakrivenog supruga, želite s narodom podijeliti svoju muku. Pa što s narodom niste dijelili dobro?!

 

Što niste na Karibe, na sva ona egzotična otočja, na Smokvicu, u mondena ljetovališta, parize i londone zvali raju – kad već muža nije nikad bilo – s kojom danas želite podijeliti svoju patnju?! Nećete, gospođo Vesna, izazvati suosjećanje ni kod najvećih naivaca. Jer vama, Todorićima, je teško što više nije onako kako je bilo. A bilo je tako da vi možete uzimati onoliko koliko vam se prohtije, onoliko koliko zagrabite, a grabili ste na račun onih koji djeci ne mogu priuštiti ni tramvajsku kartu do španskog a kamoli avionsku do Španjolske. Veliki dugovi Agrokora su dijelom posljedica i neumjerenih, nezasitnih apetita gazdine obitelji. Gazda je zakupio na sto godina ogromno lovište, zakupio je – ali nije ništa plaćao, naravno, nek’ sve plati narod – jedan od najljepših otoka, obmanom – uz pomoć Milana Bandića – Kulmerove je dvore pretvorio u obiteljsku kuću, jahtario je i zrakomlatio.

 

Cijela Hrvatska je bila vaša, a nama su oduzeli čak i snove o lijepoj, slobodnoj i pravednoj zemlji ravnopravnih ljudi. Jeste li, gospođo Vesna, ikad pomislili kako je teško radnicama koje rintaju za plaću s kojom Vaša kći ne bi mogla kupiti ni poštene cipele? Jeste li ikad pomislili kako je njihovoj djeci kad im mame i tate kažu da nemaju novca za užinu ili zimski kaput, ne markirani, već najjeftiniji, iz kakvog supermarketa, možda i Konzumovog?!

 

Da jeste, ne biste danas ronili krokodiske suze nad svojom i sudbinom svoje obitelji koja je imala, koja ima i koja će imati više nego što će ikad imati sva djeca čiji su roditelji doista krvarili za Hrvatsku, doslovno. Nikad nikom nisam želio zlo, osjećam se uzvišeno zato što ne znam mrziti, ali, gospođo Vesna, oprostite, ne mogu s Vama dijeliti Vašu patnju. Jer Vi nikad niste bili spremni išta dijeliti s onima koji doista pate, s onima kojima je doista teško, s onima kojima uz novac oduzimaju i dostojanstvo. Iz Hrvatske kakvu su izgradili ljudi poput Ivice Todorića ljudi bježe glavom bez obzira, u strane države, u države u kojima će uvijek biti stranci, ali će se – mnogi to svjedoče – osjećati manje strano i manje neželjeno nego u vlastitoj zemlji.

 

Jedino je ironično to što bi se Todorić i ljudi koji bježe od onog što je Todorić sagradio mogli sresti na nekom aerodromu ili nekom europskom gradu kao emigranti. Prvi put na istoj strani ali ne na istim pozicijama.

 

VEZANI ČLANCI