10.04.2018. Postavio je previsoke kriterije

Kategorija: Komentar | Objavljeno: travanj 10, 2018 |

U razgovoru s Acom Stankovićem profesor Josip Paladino iznio je genijalnu ideju! Koju? Ujedinjena hrvatska politika, njen vrh, treba u – Blato! Gdje, u Blato, predgrađe južnog dijela Zagreba, u kojem su za vrijeme bivše države nakanili napraviti sveučilišnu bolnicu, jedan od – govorili su tada – modernijih centara u ovom dijelu Europe, za koji smo plaćali samodoprinos. Novac je, naravno, ispario, ali realizacija ideje nije došla dalje od donjeg dijela kostura velebnog zdanja. Opravdanje za to je, naravno, rat.

 

Skoči na video

 

Ali, kao da patimo od kolektivne amnezije pa se ne sjećamo obećanja raznih vlada i gradonačelnika Milana Bandića da će završiti gradnju bolnice u Blatu. Bandić je iz mandata u mandat obećavao isto; bolnicu u Blatu. Obećavao je u tunel kroz Medvednicu. Sjevernu zaobilaznicu. Žičaru. Trajno rješenje otpada. Od svih tih obećanja – ništa. A kako ni od ideje o gradnji prestižnog medicinskog centra neće biti ništa, kaže profesor Paladino, taj donji dio kostura sada već fantomske sveučilišne bolnice u Blatu treba prenamijeniti. Za što?

 

Za potrebe Hrvatskoga sabora, Vlade i predsjednice države – te, sugeriram, blago – jedan dio, jedan krak, da sve bude na hrpi, treba dati onima koji upravljaju gradom Zagrebom. Ima li išta korisnijeg nego sve političare poslati – kad se već u njemu vole toliko valjati – u Blato!? Prava, živa, točna slika; svi političari u Blatu. U toj slici, ili u toj priči, nema čak ni ironije. Pa ni u nadi da će tamo, sudeći po desetljećima loših iskustava, zauvijek i ostati. Uz tu ne svjesno izrečenu metaforu ili političko proročanstvo, profesor Paladino je na vrlo jednostavnim primjerima dokazao da u siromašnoj Hrvatskoj ima novca na bacanje.

 

Zbog čega je tako? Zbog toga što su gotovo sve važnije funkcije zaposjeli mediokriteti. A oni mediokritetstvo multipliciraju brže nego što se širi najsamonikliji korov na svijetu. Kada je čuveni neurokirurg predložio i ministarstvu zdravlja i klinici Rebro da se kontrastno sredstvo – koje se prije magnetske rezonance ubrizgava u venu kako bi se poboljšala vizualizacija tumornih mjesta u mozgu te dala preciznija dijagnostika – kupuje u kanistrima zbog isplativosti, odgovorili su mu da se ta tekuća supstanca ne može pretakati iz kanistra – a što rade bolnice u znatno bogatijim zemljama – već je treba kupovati u malim bočicama jer je takav propis. Iz kanistra bi ta tekućina za jedan pregled koštala 15 kuna, a bočice te iste tekućine plaćamo, kao da smo pijani miljarderi, 15 tisuća kuna.

 

Podsjeća me to na jednu polemiku koju sam prije nekoliko godina vodio s Ingrid Antičević Marinović u Saboru. Kada sam ustvrdio da bi trebalo mijenjati štetnu praksu, ne sjećam se više o čemu se radilo, kolegica iz SDP-a mi je odgovorila: „Slažem se, kolega, s Vama, ali ne možemo mijenjati praksu, jer zakon tako nalaže!“ Za-pet-ran-božjih, pa tko donosi zakone? Sabor – odgovorila bi većina. Ma, vraga. Antičević Marinović je posvjesno potvrdila da je Sabor tek glasačka mašina. Zakoni se donose negdje drugdje, u nečijim vikendicama, u interesnim centrima, a zastupnici većine, ako nisu u pitanju ideološke stvari, diži ruke bez pogovora.

 

Zašto ne mijenjati propis na kojem se mogu uštedjeti milijuni?! Zato što je jednostavnije naručivati bočice nego kupovati na kanistre a potom prelijevati. Elegantnije je prolijevati novac siromašnih, čija se djeca, rekao je to i premijer neki dan, ne mogu liječiti skupim lijekovima. Uz to, kupujete li na kanistre, manja je provizija ili je uopće nema. Ako čitav napredniji svijet odlučuje tko može, bez obzira na godine, raditi u bolnici, u klinikama, tko još može, bez obzira na dob, operirati, zašto se to ne može učiniti u siromašnoj Hrvatskoj, koja ima manjak ne samo vrhunskih stručnjaka specijalista već i lječnika opće prakse?

 

Odgovor na to pitanje je jednostavan, isti kao i na ono prethodno pitanje; na svim su iole značajnijim mjestima mediokriteti, zavidnici, jalnuši, koje bi sposobnije od sebe skratili za glavu, koji bi drukčije – a sposobniji od nas jesu drukčiji – potjerali ili u penziju ili u inozemstvo. Samo da nam ne smetaju svojim previsokim kriterijima, samo da nam ne smetaju svojim rezultatima, samo da nam svojim odlikama ne narušavaju prosječnost. A sav je taj jal i sva je ta ograničenost – preskupa. Možemo li mi to prolijevanje supstanci, mozga, pameti, znanja i talenta sebi priuštiti? Može si to priuštiti vlast koja umjesto izvrsnosti preferira podobnost, umjeto poštenja lopovluk, umjesto znanja snalaženje, umjesto obrazovanja imetak koji je tobože pao s neba. A tko bira takvu vlast?

 

Narod. Desetljećima. Biraju je i oni koji, jer su tobože pametniji od nas, ne izlaze na izbore jer im se politika gadi. Baš smo zbog toga, a ne samo zbog podmitljivih i neobrazovanih političara, svi u blatu. Pa, ako i odu u ono prigradsko Blato, političarima, tajkunima i onima koji im vjerno služe i dalje će biti dobro, a nama sve lošije. Jer tako sami želimo.

 

VEZANI ČLANCI