08.12.2017. Oče naš nije kao Deklaracija

Kategorija: Komentar | Objavljeno: prosinac 8, 2017 |

Dio hrvatskog puka – a njih mogu malo teže doživjeti kao građane, jer građane krase liberalno demokratske slobode i civilizirano ponašanje – veći su dogmatici i od dogmata u crkvama, dakle, vjerskih dogmata. Među najvećim dogmaticima su, bez dvojbe, šefovi braniteljskih udruga, dogmatici su se, u najvećoj mjeri – reklo bi se to hrvatskim birokratskim rječnikom – inplementirali u stranke, veliki je broj dogmatika u trenutnoj vlasti. Svi su oni u istom košu jer ne dopuštaju kritičko provjeravanje, primjerice, saborskih deklaracija, zakona, braniteljskih prava koja su pokatkad i, u odnosu na ostali puk, privilegije.

 

Skoči na video

 

Ne tako davno jedan se zastupnik javno zgražavao nad onima koji su se usudili kritizirati mišljenje predsjednice Grabar Kitarović!? Subnorizirane udruge veterana iz oslobodilačkog rata ’91., što je daleko bolji naziv od Domovinskog, ne dopuštaju da se išta propituje ili dovodi u sumnju. Ali, papa – a i on je samo čovjek, naravno – dovodi u pitanje i molitvu Oče naš, koju bi, ipak, malo izmijenio. Kao što su je, uostalom, već neki i izmijenili. Što je sporno u molitvi? Fraza „ne uvedi nas u napast“ prevedena s latinskog, a na latinski sa starogrčkog, starogrčki pak s aramejskog, jednog od semitskih jezika novoasiraca kojim je govorio Isus. Papa kaže, što bi trebalo biti i logično, da Bog nije taj koji ljude dovodi u napast. U napast mi dovodimo sami sebe.

 

Smisao molitve bi tako trebao biti daleko adekvatniji, i glasi: „ne dopusti da padnemo u napast“. Francuzi su taj dio Oče naša već izmijenili. Dirnuli su, i Papa i francuska crkva, rekli bi naši dogmati, u svetinju. A našim je dogmatima svetinja i ono što nam nameću neki od najvećih ovohrvatskih griješnika, koje je, primjerice, predsjedničkom vodicom, čim je izabrana, poškropila i Kolinda Grabar Kitarović, licemjerno propagirajući jedinstvo. A upravo je predsjednica primjer kako se ovozemaljko nesveto pretvara u sveto i obrnuto. Od prilike do prilike. Ne bih se čudio da sutra, kada im za to daju mig birokrati iz Bruxellesa, i Grabar Kitarović, i poput psića poslušni Andrej Plenković, jedinstvo dodaju i bratstvo.

 

Odnekud vam je to poznato; bratstvo i jedinstvo. Što prevedeno znači jednoumlje i nasilno, propisano prijateljstvo. Ali, što smiju Plenković i Grabar Kitarović, ne smije Aco Stanković. Ne samo da ne smije sumnjati u karakter oslobodilačkog rata, već je Stankoviću zabranjeno postaviti pitanje je li hrvatski oslobodilački rat imao u sebi i elemente građanskog rata? Em je pitanjem, pretpostavljaju rigidničari s Prisavlja na čelu s karikaturalnim glavnim ravnateljem Kazimirom Bačićem te još karikaturalnijim šefom programa Renatom Kunićem, izrazio sumnju u ispravnost rata, em se zove Aleksandar. Kakvi likovi šefuju Prisavljem ilustrira i na sjednici Programskoga vijeća Kunićevo ulizivačko ugađamje rigidnoj desnici: „Pa, koliko puta on to ponavlja jedno te isto pitanje?“

 

Toliko koliko treba, dok ne dobije odgovor ili dok publici ne postane jasno da sugovornik izbjegava odgovor. BBC-jev novinar je postavio sugovorniku jedno te isto pitanje 13 puta. S kunićevskim podaničkim mentalitetom to je teško shvatiti. Kao što je takvima teško shvatiljiva činjenica da je svaki rat, ma kakav god bio, poguba ljudske naravi. O čemu nas podučava ne samo Držićev negromant, spiritist Dugi Nos, već naše, pobjedničke poratne (ne) prilike. Ali, što će nam logika kad imamo dogmu. Trebali bi smo se svi, jedinstveno – kako to preporučuje predsjednica – povinovati onome što govore – teško je kod njih uočiti misao – glasnovići, culeji, brkići, plenkovići ili grabar kitarovići. E, pa, teško. Nakon desetljeća povlačenja za nos, i u onom i u ovom režimu, uz lažna obećanja o boljoj budućnosti, treba sumnjati. U što?

 

U sve. I papa Franjo nas na to navodi. Ne zato što je heretik, već zato što smo ljudi s – pretpostavljam – mozgom, odnosno, pameću, zato što ratove, i pravedne i nepravedne, započinju i vode, ljudi, a ljudi, pa i oni dobri, u ratovima griješe. I molitve te njihove prijevode pisali su samo ljudi. A mnoge su napisali da bi one koji vjeruju o moć molitvi i vjera, držali u pokornosti. Uostalom, ne mali broj umnih ljudi iz crkve sumnja i u zapovijedi, i u prijetnju paklom?! Dogme, dakle, treba rušiti.

 

Naročito kad ih propisuju i te kako ogromnim grijesima ukaljani ljudi, kojima nije ni do Boga, ni do ljudi, već jedino do vlastita probitka. Ili probitka njihovih, što su – a to me, vidi vraga, nimalo ne zapanjuje – demonstrirali oni kojima je u opisu posla činiti dobro. Ali ne superhikovski, ne alanfordovski. Vladina svita na čelu s Nadom Murganić, nedoraslom ministarskom položaju, obrela se s hrpom darova – na kojima je pisalo: Za najpotrebitije – u privatnom katoličkom – kud će suza nek’ na oko – vrtiću Blažena Hozana. Nakon što je Nova TV ustvrdila da su uglavnom dobrostojećoj djeci iz privatnog katoličkog vrtića dodjeljeni darovi iz europskih fondova za siromašne, stiglo je nevjerojatno priopćenje iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

Riječ je, kažu, o promotivnom materijali u obliku slatkiša, školskog pribora i higijenskih potrepština koji je kupljen novcem za promociju i javno oglašavanje, a ne novcem namijenjenim humanitarnim organizacijama… Pravo na glupost jest ustavom zajamčeno, ali pravo na licemjerje vlasti bi trebalo ukinuti. One pak koji šalju te licemjerne poruke odmah smijeniti. Murganićkinom bi ministarstvu – obzirom kakve je do sada strahote priredilo – više od sadašnjeg pristajao naziv: Ministarstvo za antidemografiju, selektiranu obitelj, diskriminaciju mladih te superhikovsku socijalnu politiku.

 

VEZANI ČLANCI