07.12.2017. Ma što god pričao, HDZ njih podržava

Kategorija: Komentar | Objavljeno: prosinac 7, 2017 |

Da je Shakespeare danas i ovdje, zasigurno bi se zamislio nad svojom tvrdnjom da je kazalište ogledalo društva. Genijalnom engleskom piscu ne bi promakla činjenica da se u hrvatskoj tobože javnoj televiziji te nogometu društvo zrcali daleko više nego u pomalo obamrlom, neitrigantnom, intelektualno zapuštenom teatru. Ne znam tko je kokoš a tko jaje, te tko je komu – nogomet politici ili politika nogometu – nametnuo model kaljuže, ali nije naročita mudrost doći do zaključka da se i u nogometu i u politici mafijaši na sličan način. Te da je mafijašenje ozakonjeno. Jer da nije, teško da bi se mafijašilo na tako otvoren način. U politici se političari kupuju i prodaju kao i nogometaši.

 

Skoči na video

 

S tim da je prijelazni rok političara – za razliku od nogometaša – uvijek otvoren. Jer u politici ne važe, kao u nogometu, međunarodna pravila. Osim što propisuju u kojem se vremenu mogu tržiti i kupovati nogometaši, koji su – istina, za velik novac, pa ih ne treba žaliti – u robovskom odnosu prema menadžerima, međunarodne se nogometne asocijacije, bahate, moćne i premrežene – dokazano je stotinu puta – korupcijskim mrežama, ne upliću previše u rad nacionalnih nogometnih saveza. Pa ni tada kada oni otvoreno privatiziraju za mnoge najvažniju sporednu stvar na svijetu, nogomet. Fućka se fifama i uefama za navijače.

 

Oni su im samo smokvin list. Jer da nisu, ne bi Hrvatski nogometni savez, a onda i nadređene mu nogometne asocijacije, s gnušanjem odbacivale želju čak 80 posto navijača da se s trona skine Davor Šuker. Zašto 80 posto anketiranih građana ne žele na čelu Nogometnog saveza Šukera? Zato što je negdašnji nogometni as svjetskoga glasa kao nogometni birokrat katastrofalno loš, Mamićev potrčko. Ne samo savezom, već i cjelokupnim hrvatskim nogometom mešetari Mamić, i zato su pravila izbora predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza napisana tako da jedan čovjek i jedan klan može kontrolirati sve, pa i, naravno, izbor predsjednika Nogometnog saveza.

 

Pravila nalažu da se za predsjednika Nogometnog saveza ne mogu kandidirati tri osobe, jer za kandidaturu treba prikupiti potpise devet županijskih organizacija. Većinu ih kontrolira, naravno, Zdravko Mamić. Dario Šimić kojeg podupire 60 posto građana, nije uspio skupiti dovoljnu potporu za kandidaturu. Tko je za takav pravilnik kriv? I međunarodne nogometne asocijacije, i hrvatska politika, koja se, uglavnom služi nogometom, te tobožnji nogometni radnici, kojima je jedino do vlastita probitka a ne do fer natjecanja ili, ne-daj-bože navijača. Čast izuzecima. Zamislite da za izlazak na izbore za gradonačelnika, načelnika ili župana, pa i predsjednika države, morate prikupiti 40 posto potpisa biračkoga tijela?

 

Bez mogućnosti da jedan glasač da svim kandidatima za predsjednika države svoj potpis. Bila bi to nadnaravna nedemokracija, kojom se ne služe – barem ne tako otvoreno – ni najveći diktatori na svijetu. Ali se Šuker, kojeg, poput ginjole pokreće Mamić, koristi. Veliki igrač, mali čovjek, koji je dokazao da popis talentiranih ljudi nije ujedno i popis dobrih, moralnih ljudi. Smradovi političke i nogometne kaljuže miješaju se do nepodnošljivosti.

 

Ali, tko zbog toga brine? Nitko. Plenković šalje demagoške poruke, kako bi se zaštitio od eventulanih kritika da podržava HDZ-ova, a onda, naravno i predsjedničina sponzora Mamića. Neće nas prevariti. Iza izbora Mamićevog pijuna stoji, naravno, HDZ. Stoji li iza Šimića SDP? Kaj god. SDP nije sposoban artikulirati niti jedan svoj stav a kamoli utjecati na isušivanje – kao što su gromoglasno obećavali u vrijeme Milanovićeve Vlade – nogometne kaljuže. Neće izbore izgubiti Šimić, jer u izbore zbog despotskih pravila niti ne može.

 

Sa Šukerom i Mamićem gubimo svi. Osim njih samih i njihovih pripuza. A ponovo je poražen i Davor Bernardić, koji se nudio – teško je u to povjerovati – Mostu. Zapravo, vabio je Petrova i Grmoju u svoj antihadezeovski tabor. Javno. Naravno, Most je pametniji i konkretniji od SDP-a, pa je odbio SDP-ovu ponudu za politički brak. Procijenili su u Mostu da bi im taj tobožnji brak iz interesa više naštetio nego koristio. Tri godine prije izbora obećati se SDP-u bilo bi potpuno političko slijepilo, koje Bernardić demonstrira iz dana u dan. S kim se Bernardić o tomu uopće konzultira?

 

Pa, pobogu, zar je SDP spao na to da se nudi baš svakom, pa i ultra desnom Mostu, na čiju politiku utječe kaptolsko desno krilo?! Šamar kakav je dobio SDP od Mosta već dugo nije nitko u hrvatskoj političkoj sceni dobio tako javno. Izuzme li se, naravno, onaj šamar koji je Petrov prije gotovo dvije godine priljepio Milanoviću. Ali Bernardić do dana današnjega nije uspio isčitati tko je Most i za koga radi. Zašto bi, pobogu, Most išao u predizbornu koaliciju sa SDP-om? Da SDP ima izglede za pobjedu, Most mu ne bi trebao. Ponavljam, jedna od najboljih odluka Andreja Plenkovića i njegovih šaptača je ta da se riješi, mada ne u potpunosti, partnera koji su previše tražili a premalo davali. SDP očito za to nema ni snage, ni hrabrosti, ni mudrosti.

 

VEZANI ČLANCI