06.04.2018. Bolje govori nego što radi!

Kategorija: Komentar | Objavljeno: travanj 6, 2018 |

Iako je poput Grabar Kitarović dugo radio u državnim službama, i Andrej Plenković, nakon što se aktivno angažirao u hrvatkoj političkoj areni, nije imao za najmoćniju funkciju u državi potrebnog iskustva. Ako nije čudan, a onda je zasigurno ironičan podatak da je čitav jučerašnji, a još više današnji vrh međusobno surađivao devedesetih i počeo se uspinjati dvijetisućitih, što u diplomaciji, što u stranačkoj hijerarhiji, što u Vladi. Jedno su vrijeme skupa radili Sanader, Jandroković, Plenković, Grabar Kitarović i Zoran Milanović, koji je, pričalo se dosta dugo o tome u Banskim dvorima, bio bliži HDZ-u nego SDP-u, i zbog gotovo desetljetne ideološke kontaminacije, ali i zbog svojega odnosa prema kapitalu, ali je ipak 1999. završio u SDP-u, a ne HDZ-u. Zašto?

 

Skoči na video

 

Neki od Milanovićevih banskih kolega tvrde da se Milanović odlučio za SDP jer će se – kako je tada govorio – tamo brže i lakše popeti na sam vrh. Sve što je i kako je u SDP-u radio od kako je neočekivano postao predsjednik stranke, pa do trenutka dok nije – na kraju – izgubio dva puta izbore priči iz Banskih dvora daje na vjerodostojnosti toj priči. I Milanoviću, i Jandrokoviću, i Grabar Kitarović šef u ministarstvu vanjskih poslova bio je Ivo Sanader, što pak samo znači da je Sanader shvaćao da se i hrvatska diplomacija, ali i cjelokupna hrvatska politika moraju graditi i na novim temeljima i na novim – što je najvažnije – ljudima.

 

A njih četvero bili su novi, i u njih su stranke polagale velike račune. Kada se tiče formalnog napretka, nitko od njih nije zakazao, ali ako se pogleda njihov rezultat, naročito u našim džepovima, nitko od njih nije uspio. Svi su uspjeli, barem na kraće vrijeme, zbrinuti sebe i svoje. Iako to iz današnje perspektive izgleda gotovo nemoguće, ali na karijeru Andreja Plenkovića najsnažnije je utjecao Gordan Jandrković, koji je, u vrijeme dok je bio potpredsjednik Vlade Jadranke Kosor, Plenkovića pozvao u europski tim. Plenković je pristao i bio je, kažu, vrlo koristan na poslovima završnog pregovaranja, te zatvaranju poglavlja.

 

Ali i u to vrijeme kada su Milanovića proglašavali mladim Račanovim lavom, a Jandrokovića Sanaderovim mladim lavom, Grabar Kitarović i Jandroković nisu odveć stršali i u to vrijeme je malo tko uopće i pomislio da bi oni mogli biti budući hrvatski vrh. Da su Ivo Josipović i Tomislav Karamarko – koji je za predsjednika HDZ-a izabran isti onaj dan kada je za predsjednika Srbije izabran Tomislav Nikolić – pokazali malo više političkog talenta i znanja, danas bi i Grabar Kitarović i Andrej Plenković bili visoko pozicionirani činovnici u međunarodnim organizacijama ili zastupnici u eurospkom parlamentu. Hrvatska bi bez njih bila drkčija? Teško. Jer, dobro znadate da su se Vlade i njeni predsjednici mijenjali, da su se mijenjali predsjednici države, a Hrvatska je, bez obzira tko vladao, bez obzira tko je šef u HDZ-u, ostala čvrsto prikovana za dno.

 

Za Andreja Plenkovića se u široj javnosti počelo računati onoga trenutka kada je na stranačkoj konvenciji kritizirao tadašnjeg šefa HDZ-a i potpredsjenika Oreškovićeve Vlade Tomislava Karamarka, poručivši mu, što je bio prvi signal da Karamarku sapunjaju dasku, da ni Hrvatska, ni Vlada i ni HDZ ne mogu biti taoici jednoga čovjeka. Mislio je, naravno, na Karamarka, kojeg su se kanili riješiti i Most, tada strateški partner HDZ-a, ali i Orešković. Nije tada svojim pametnim, rekao bi Plenković – izbalansiranim – govorom srušio Karamarka, ali ga je zaljuljao, izbacio iz ravnoteže. Ubrzo je na inzistiranje Karamarka pala HDZ-Mostova Vlada ali i Karamarko.

 

Lansirali su Plenkovića jednako kao što su prije toga lansirali Grabar Kitarović. Naglo i uspješno. Ali i te dvije navođene političke rakete na dva zagrebačka brda čine Hrvatskoj isto što su činili i njihovi prethodnici. Što? Guraju Hrvatsku čvrsto na dno, u mulj, u blato. Andrej Plenković je čovjek koji više komentira dnevno političke događaje nego što se bavi nabujalim problemima u Hrvatskoj. Plenković niti jednom nije ozbiljno progovorio o rak rani hrvatskoga drštva pravosuđu. Plenković uživa u svojoj funkciji – o čemu svjedoče njegova sve tješnja odijela – i sada je već svima jasno da ne zna donositi odluke, a premijeru koji ne zna donositi odluke, koji oteže s odlukama, premijeru koji sluša suflere iz centara moći, nije prvo na pameti interes građana, ili kako bi to demagozi rekli – države.

 

Plenković nije, kao što je obećao, počeo riješavati probleme, već on između problema vozi slalom. Na neki od problema se posklizne, a većinu njih zaobilazi u velikom luku. Na primjerima Istanbulske konferencije, suočavanja s prošlošću, korupcijom i nepotizmom, pokazao je da zna slušati one među kojima se osjeća kao riba u vodi – a to su euro birokrati – te da nastavlja praksu dosadašnjih šefova HDZ-a, a onda i, logično, premijera, te vlada ne boreći se protiv korupcije i nepotizma, već vlada uz pomoć korupcije i nepotizma. Relativno mladi, neiskusni i kada je u pitanju ekonomija potpuno dezorijentirani premijer ne bi, da mu je do bazičnog poštenja, svoj i spas Vlade tražio od notornih saveznika Sauche, Glavaša, Vrdoljaka ili Bandića.

 

Guranje Istanbulske konvencije kao za Hrvatsku najbitnijeg problema – iako je za sigurnost žena taj dokumnet od izuzetne važnosti, ali nije najvažniji – dokazuje i neke od dobrih Plenkovićevih strana. Zna – kada mu se to kaže u Bruxellesu – braniti europske vrijednosti. Ali selektivno, siromašno. Jer, upravo je Plenković potaknuo cvjetanje korupcije i nepotizma, upravo Plenković potiče koketiranje s ustaštvom, upravo Plenkovićeva Vlada čini sve da se prava pacijenata i siromašnih svedu na najmanju moguću mjeru. Zato mladi bježe iz Hrvatske. Na to su ih poticali i svi oni koji su vladali prije Plenkovića. I dokle će Plenković trajati? Sve dok je HDZ-ovcima, naročito onim koji pune svoje džepove i zapošljavaju sve njihovo što može dohvatiti kvaku, bude koristan.

 

VEZANI ČLANCI