04.01.2018. Ne isplati se Hrelji tumačiti!

Kategorija: Komentar | Objavljeno: siječanj 4, 2018 |

Ako Ante Prkačin poziva na javno vješanje, dakle, ubojstvo Stjepana Mesića, zašto to isto ne bi smio, malo manje javno, u školskoj učionici, vjeroučitelj Krešimir Bagarić? Ako hrvatska vlast svojim odlukama podruštvljuje ustašku ikonografiju, a pozdrav Za dom spremni jest dio ustaškog folklora, zašto i djeca ne bi sasvim ozbiljno shvatila Prkačina i Bagarića, te svojoj neistomišljenici zaprijetila, primjerice, nabijanjem na kolac. Ali vidite, i odvjetnici tvrde da snimka divljanja u učionici ne može biti dokaz o Bagarićevu krimenu, jer je zadojeni fašist vjeroučitelj sniman bez vlastite privole.

 

Skoči na video

 

To je i za odvjetnike pravda. Ali i za, vjerujem, veliki dio desničarskih političara, tužitelja, sudaca, pa i onih koji takvima vlast uopće i omogućuju, dakle, glasačima. Nad zasigurno jednom od najžešćih provala mržnje prema političkim neistomišljenicima, jednim od najotvorenijih poziva na ubojstvo sasvim konkretnih osoba, nisu se zgrozili ni Andrej Plenković ni Grabar Kitarović. I ne mogu se zgražati kad su premještanjem ploče s natpisom Za dom spremni legalizirali sve ono što podupiru i Bagarić i Prkačin.

 

Uostalom, zbog čega se neovlašteno snimanje fašista ne bi priznalo kao valjano svjedočanstvo kad se neovlašteno snimanje bivšeg vukovarskog gradonačelnika priznalo na sudu? Nije stvar u pravnim začkoljicama, već u ideologiji. SDP-ovcu Željku Sabu za – u odnosu na Bagarićev zločin, sitnicu – zatvor, a desničaru, fašistu, ne pakirati. Em je, zna se, naš, pardon, njihov. Bez obzira što je Bagarić u tom svom mahnitanju hrvatski narod okarakterizirao najbijednijim, bez obzira što je za Mesića, Josipovića i Vesnu Pusić tražio ili preporučivao metak u glavu, pa onda u septičku jamu, hrvatsko bi krivosuđe zbog nedostatka dokaza moglo odustati od procesa Bagariću. Jer, kaže odvjetnik Visković Pavasović, nitko neće Bagarićeve gadarije potvrditi. Što je, naravno, eklatantan primjer pritiska na svjedoke. A njih je tridesetak.

 

Neki od njih su već prihvatili Bagarićeve odgojne mjere prema neistomišljenicima, pa javno prijete onim učenicima i učenicama koji vjeroučitelja fašista osuđuju i, izgleda, voljni su svjedočiti o Bagarićevu zlodjelu na sudu. Čime prijete? Nabijanjem na kolac. Ubojstvom. Kako Visković Pavasović zna da niti jedan od učenika neće svjedočiti protiv Bagarića kad nitko od krivosudnih institucija do sada nije kontaktirao roditelje?! Da bi se izbjegli pritisci javnosti sklone fašizaciji, trebalo je prvo, uz privolu roditelja, ispitati učenike koji su bili izloženi – svima je jasno – velikom zlodjelu. Čime pak će taj poput Mont Everesta velik propust Dinko Cvitan pravdati? Pomanjkanjem ljudi ili pomanjkanjem volje?

 

Ako DORH nije sposoban zaštiti djecu od tipova poput Bagarića, tada Cvitan, ako ima petlje, i ako mu je stvarno stalo do vlastita i ugleda instutucije koju vodi, treba stati pred kamere i reći: „Oprostite, ne želim dalje jer izvršna vlast čini sve kako bi nam onemogućila progon zločinaca!“ Ipak je Cvitanu više do fotelje nego do pravde, koju je i njegov prethodnik Mladen Bajić istom strašću gurao pod tepih. Svima je njima glavni zadatak štititi moćnike, ali i, naravno, njihove politike. Pa i onda kada su zloćudne. Rezultat Bagarićeva mrzilačkog mahnitanja vidljiv je iz komunikacije učenika koje je trovao.

 

Kad DORH-u za najjednostavnije slučajeve poput ovog Bagarićevog, ili onog s nasilnikom Alojzom Tomaševićem – kojem je HDZ do jučer čuvao leđa – trebaju mjeseci, samo budale vjeruju da će za lopovluke u Agrokoru ikad itko odgovarati. Osim, možda, pokojeg zalutalog, žrtvovanog janjca. Mnogi se ničemu više i ne nadaju, pa uzalud vijesti državne, prisavske dalekovidnice kopiraju sjevernokorejsku televiziju, koja ružičastim lažima ispisuje stvarnost. Kada gledate vijesti – ali ne samo Hrvatske televizije – već i mnogih drugih, tobože neovisnih televizija – imate utisak da ste u Švedskoj ili Švicarskoj. Ti su novinari i dalje spremni za domovinu lagati, čime se devedesetih ponosno i javno hvalila jedna poznata novinarka s HTV-a. A koja bi to domovina tražila od svojih građana da se zbog nje ili za nju laže? Laž ne traži, naravno, domovina, već da se laže traže vlasti. Javno propagirana laž je obilježje vlasti, a ponekad i društva koje laži olako prihvaća i kad zna da su laži. Država, odnosno, dio građana voljna je čuti istinu, ma kako god ona gorka bila. U friziranim, virtualnim vijestima neće biti analize brojki zbog koje bodu. Što te brojke govore?

 

Da je u samo mjesec dana zaposlenost pala za više od 15 tisuća radnika, te da zaposlenost pada već četiri mjeseca uzastopno, usprkos izvansezonskim rekordima u turizmu. Pada broj zaposlenih i u prerađivačkoj industriji i u trgovini, na godišnjoj razini čak tri posto. Alarm je upaljen, ali čak i oni koji su tobože stručnjaci za radna i mirovinska prava ne vide katastrofu koja nam prijeti iseljavanjem, odnosno, sve manjim brojem zaposlenih. A tomu je dokaz politički kameleon Silvano Hrelja, koji je – kada su ga pitali odakle će se isplaćivati mirovine ako se nastavi iseljavanje – izrekao bedastoću koje ni danas, vjerujem, nije svjestan: „Pa iz poreznih prihoda, ljudi! Zato postoji država.

 

Ovo je socijalna država, nije liberalna država“. Vi shvaćate poantu, a Hrelji je ionako uzaludno bilo što pojašnjavati. On i dalje neće vidjeti uzajamnu vezu između sve manje zaposlenih i državne blagajne. Past će u nju, po Hrelji, novac s neba.

 

VEZANI ČLANCI