03.01.2018. Kad nemaš drugo, pokazuješ sebe!

Kategorija: Komentar | Objavljeno: siječanj 3, 2018 |

Kad je javna scena u pitanju, što bi ste htjeli iz 2017. zadržati u sjećanju i eventualno prenijeti u 2018. ili – možda – zaboraviti? Ja ću vas podsjećati na neke od nezaboravnih trenutaka, a vi u sebi, i za sebe, pronalazite odgovore. Što mislite, zbog čega predsjednica Grabar Kitarović toliko voli pozirati, raditi selfije? To vam je ono kad sebe slikate i uslikanog sebe bjesomučno šaljete prijateljima; ja na kavi, ja s devom, ja s konjem, ja na traktoru, ja… ja…? Predsjednica ili želi biti u trendu ili nema što drugo pokazivati, pa pokazuje sebe.

 

Skoči na video

 

Zaljubila se u svoju sliku na ekranu, a to je, potvrdit će vam i stručnjaci, jako opasno, poodmaklo narcističko stanje. Ima li predsjedničinih fotografija zbog kojih ste pomalo i posramili? Jedno od takvih poziranja moglo bi biti i ono na Kornatima, na desetu godišnjicu tragične pogibije vatrogasaca. Mahala je Grabar Kitarović snimateljima i smijala se. Mora biti – misli ona – lijepa i optimistična i u tuzi. Bila je predsjednica optimistična i kad se gledateljima HTV-a – kao reporterka – javljala ispred Bijele kuće.

 

Nekoliko mjeseci kasnije eto nam hrvatske predsjednice tik uz Donalda Trumpa. Zrači nam predsjednica zadovoljstvom i srećom. Na fotografiji pak s Leopoldom Mandićem osjeća se predsjedničino ganuće, slično onom s kojim se Sandro Pertini opraštao od Tita. Slične geste, slični pokreti i slični pogledi. Eterično je predsjednica djelovala i kad je javnosti zabrinuto pojašnjavala kakva Hrvatskoj pogibelj prijeti iseljavanjem ljudi. „Slikovito rečeno – kazala je predsjednica – Hrvatska izlazi iz same sebe!“ S tom bi se predsjedničinom slikom trebali pozabaviti filozofi. Što ako sva Hrvatska izađe iz sebe same? Što će od nje ostati? Samo ime. A, predsjednice, je li država ime ili su država ljudi? Doći će predsjednica jednoga dana na pravi trag. Sljedeća vam je slika jako poznata, naročito onima iz ruralnijih krajeva, a ti su, sve ukazuje na to, u većini. Slika je to najobičnijeg pogreba. A njome se pojašnjava hrvatsko društvo i odnos društva, ali i vlasti, prema ženi.

 

Upravo zato predsjednica treba posebnom kolajnom odlikovati direktora šibenskog komunalca Joška Vukovića koji je tu stoljećima njegovanu tradiciju stavio u Pravilnik o ponašanju na sahrani… pokojnika, naravno, mada ovdje već i žive sahranjuju. Vuković ovako opisuje ulogu žene u društvu: „Na gradskom groblju povorku predvodi križ, slijede muškarci, vijenci, svećenik, pokojnik, članovi obitelji i potom žene.“ Bravo Vukoviću, pravi ste Michelangelo za društvene odnose u Hrvata. A zbog čega se više ne trebamo plašiti iseljavanja liječnika, pojasnio je nadležni ministar Milan Kujundžić. Lučonoše u ovom postkomunističkom tunelu su, naravno, pastiri s Kaptola. „Jedan svećenik vrijedi više od 20 liječnika“ – hrabri nas ministar. Iako je neki dan uvaženi pedijatar, profesor Jovančević u Vježbanju demokracije ustvrdio da će za nekoliko godina Hrvatskoj nedostajati četiri tisuće liječnika, ne berite brigu. Njih može zamijeniti – po Kujundžićevu izračunu – 200 svećenika.

 

A kako su već prije desetak godina neki liječnici s punom odgovornošću i pri punoj svijesti uvjeravali Hrvatice i Hrvate da je najbolji medicinski priručnik Biblija, neće nam trebati puno vremena da na tragu tih epohalnih genijalnih liječnika shvatimo da je od svih magnetskih rezonanci, ultrazvukova, pet ceteova te drugih dijagnostičkih, nuklearno medicinskih aparata, najučinkovitija i stoljećima oprobavana metoda istjerivanja vraga iz tijela. S takvim pristupom medicini i s takvim dostignućima hrvatskih stručnjaka, hrvatski će građani odlaziti u bolnice jedino kad žele popraviti nos, smanjiti ili povećati grudi, te rekonstruirati stražnjicu. Ali samo onima koji to zaslužuju, samo poštenim Hrvatima, samo poštenoj inteligenciji.

 

Ako je ima. Crveni kmeri nisu među njima. Zna to zastupnik Željko Glasnović, najpoznatiji po fotografijama s oružjem i obračunu s djecom komunjara koje treba poslati, ekspresno, u Sjevernu Koreju. Evo kako bi zdravlje društva riješio Željko Glasnović. Citiram: „Meni se hvalio jedan crveni kmer, sudac u bivšem sustavu, kako nije riješio nijedan slučaj u svom mandatu. Prijatelju, ja bih njega strijeljao, ali, nažalost, ne možemo. Nemamo takvu državu još.“ Ali, sve dokle je i jednog Glasnovića, imat ćemo je. I strijeljat će u njoj sve one koji nisu po volji apsolutistima – ali, na žalost, neprosvjećenima, sve one koji su, valjda, živjeli u socijalističkoj Hrvatskoj.

 

Već su i zbog toga sumnjivi. Pa, bogati, što su oni imali tu raditi, graditi tvornice, brodove, škole, fakultete, traktore, stvarati radna mjesta, mogli su, poput Glasnovića, svi odseliti. Pa se, poput mnogih njegovih kolega, useliti i uništavati sve ono što se u ona nenarodna vremena izgradilo. I izgraditi novo. Nova pravila. Po kojima je slobodno – kaže Vijeće za elektroničke medije – s neistomišljenicima postupiti kao s bandom. Naime, Ante Prkačin javno, pred kamerama, obrazlaže što bi on činio Stjepanu Mesiću. Što? Doveo bi ga na Jelačić plac te ga javno objesio. Lako za Prkačina, čiju mi je sliku prije Haaga upotpunio Slobodan Praljak, ali što ćemo s tobože neovisnim vijećem, čiji članovi koji u Prkačinovoj huškačkoj misiji ne vidi namjeru širenja mržnje premna bilo kojoj ranjivoj skupini ili grupi?! Najranjivije i najugroženije skupine ili grupe su oni koji se razlikuju od desnice.

 

I ovo jest bio poziv na ubijanje onih s koji se usude govoriti ono što se ne sviđa vlasti ili vlastima bliskima. Nakon ovog Prkačinovog istupa pred kamerama, sve je dopušteno. I takve ćete slike gledati, htjeli ili ne htjeli, i u 2018.

 

VEZANI ČLANCI