01.03.2018. Fućka im se kako je većini

Kategorija: Komentar | Objavljeno: ožujak 1, 2018 |

“Grozim se i pomisli na nasilje i ne želim opravdavati reakciju Dragan Dolenca, koji je prijetio da će baciti bombu na Klinički bolnički centar Rebro, ali ga shvaćam. Shvaćaju ga, uvjeren sam, svi roditelji djece koja se bore za život, a hrvatske ih vlasti, te sustav uređen na principima divljega zapada, pretvaraju u bezimene, nebitne brojke. A i po brojkama smo na dnu. Moćni i bogati imaju – i kad su bolesni – ime i prezime, a siromašni su tek, govorim u globalu, an general, nebitna, isparavajuća kap u moru.

 

Skoči na video

 

Na liječnika bolnice u Dubravi, koji se ponašao prema pacijenticama kao prema stoci sitnoga zuba, mnogi su godinama upirali prstom. Ali su nehumanog divljaka štitile kolege, štitio ga je sustav divljega zapada, štitila ga je nebriga o ljudima, koje su političari četvrtstoljetnim ispiranjem mozga pretvorili u glasački, obespravljeni stroj. Dragan Dolenec je kriknuo na društveno neprihvatljiv način iz nemoći.

 

A nema ničeg goreg, za svaku osobu pogubnijeg, od osjećaja da svome djetetu ne možeš pomoći. I kada roditelje strepnja za život djeteta baci u očaj, pred nosom im zalupe vratima oni koji bi im prvi trebali priskočiti u pomoć. Ako niste bili u koži Dragana Dolenca, ne sudite mu. Pogriješio je iz očaja, nesvjesno. Sudite onima koji griješe svjesno, onima koji mogu pomoći, a ne žele. I ne svodi se ni u najtežih bolesnika sve na skupe lijekove, već, prije svega, na lijepu riječ, na dobar savjet, na primjerenu komunikaciju, na ljudski odnos. Hodočasteći bolnice, ne iz altruizma već iz hude nužde, čuo sam, iz ustiju vrhunskog stručnjaka, najtočniju definiciju tko jest a tko nije dobar liječnik: „Dobar liječnik je samo onaj koji je i dobar čovjek!“ Naravno, popis talentiranih nije ujedno i popis dobrih ljudi, ali lječnička profesija pretpostavlja i dobrotu. A nju guši sustav divljega zapada; najjačima sve, a sirotinji što ju dopadne. Sustav uništiva sve kriterije i vrijednosti, a uzdiže jedino podobnost, pripadnost krdu.

 

U našem društvu se između dobrog čovjeka i budale stavlja znak jednakosti. Upoznao sam predivnih lječnika, strpljivih, više nego dobrih, trpnih, poslu odanih medicinskih sestara, ali se istovremeno susrećem s elementarnim odsustvom empatije tamo gdje empatije mora biti. Dolenec je za svoju kćer Vanesu tražio ono što njegovoj kćeri treba omogućiti; liječenje. Ne, kao što to neizravno preporučuje ministar Kujundžić, kod svećenika, već kod liječnika, u bolnici koja se zbog stručnosti pojedinih liječnika može dičiti ne u regiji, već i u svijetu. Ali to je tek jedan mali segment hrvatskoga zdravstva, većini nedostupan. Liječnik ne može biti pacijentov prijatelj, liječnik ne može i ne smije suosjećati s bolesnikom, ali liječnik se mora ponašati tako da i bolesnik i njegovi najbliži shvate da mu je stalo.

 

A koliko je stalo vlasti do građana, valjda i sami shvaćate. Koliko je vlasti stalo do sigurnosti žena, pokazuje i kukavičko izbjegavanje čak i razgovora o Istambulskoj konvenciji, a kamoli da će u dogledno vrijeme HDZ Istambulsku konvenciju ratificirati. Mogao ju je usvojiti i SDP, ali nije. Zbog čega? Kukavičluka i nebrige.

 

Koliko joj je stalo do građana kojima su blokirani računi dokazuje i činjenica da je vlasti potrebno godinu dana da napiše Ovršni zakon. Za tih godinu dana mnogi će građani s blokiranim računima otići iz Hrvatske, dio će ih umrijeti, a dio oboljeti. Fućka se Plenkoviću i za ovršene, i za pretučene, i za oboljele.

 

I on i Grabar Litarović su empatični propagandno, svaki put kada im zatrebaju politički poeni, te, naravno, prije izbora. Kada je i SDP empatičan prema radnicima. Padne li mu, kojim slučajem vlast u nespremne ruke, prema radnicima će se odnositi kao prema suvišnom teretu. Dva puta se SDP uspio dočepati vlasti – ali samo zbog slabosti HDZ-a – i svaki put je smanjivao radnička prava. Kome je pogodovao? Tajkunima. U odnosu prema raspodjeli bogatstva, SDP-ove su se vlade ponašale kao i HDZ-ove. Ovu posljednju, Plenkovićevu, ne može iznenaditi stvarnost, ali zato mogu brojke, statistika. Iako već mjesecima uvjerava hrvatske građane da žive bolje ali to ne žele priznati, te da je taj nevidljivi, epohalni boljitak rezultat njegova, Dalićkina, Marićeva, Murganićkina, Tolušićeva i rada hvaljenisuseka Kuščevića, trenutno neutemeljeno japajapanje zaustavile su činjenice da hrvatski PDP raste najsporije u Europi, te, da je u 2017, dakle, Plenkovićevoj godini, u odnosu na 2016, kada državom de facto nitko i nije upravljao, pao za 0,4 posto.

 

U čemu je Hrvatska najviše podbacila? U poljoprivredi i prerađivačkoj industriji, upskos tomu što bi u njima – obzirom na prirodne uvjete i resurse – trebali najviše napredovati. Hvali se premijer porastom izvoza, ali šuti, naravno, o tome koliki je uvoz. Što kažu brojke? Izvoz je porastao za 3,6, a uvoz šest posto. Umjesto da je izvozimo, mi najviše uvozimo hranu. Zašto? Zato što vlast podupire propast vlastite proizvodnje. Hoće li Klemm i ostatak profesionalnih šatoraša početi dizati šatore ispred Vlade? Ne pada im to na pamet. Oni su svoje nagrade za „oba su pala“ dobili. U budućnosti će daleko prikladniji slogan biti: „Svi smo pali!“

 

VEZANI ČLANCI